Sportaši su u većini slučajeva dobričine. Iznad svega vjeruju svojim trenerima. Inače ne bi bilo uspješnih rezultata. Problema među njima i prema van ima svakakvih, ali ponekad problem nastaje kad cijeli klub, od vrha do zadnjeg igrača, uključujući i navijače ne zna neka pravila. Pa su tako rukometašice Lokomotive izgubile naslov prvakinja Hrvatske. Naime, ako niste znali - Lokosice su pobjedile Podravku sa sedam golova razlike u uzvratnoj utakmici finala, ali je pravilnik rekao da im je - u konkretnom slučaju - trebalo osam razlike. One su bile uvjerene da je sedam dovoljno. Čak su čuvale loptu u zadnjim sekundama....Neću, naravno, sad objašnjavati tko, kome i zašto, odnosno sve elemente pravilnika, ali tako je. Podsjeltilo me to i na jedan davnašnji vaterpolski meč kad su neki funkcioneri pred kraj susreta reprezentacije već počeli slaviti neodlučen rezultat, jer su krivo izračunali da im zapravo treba - pobjeda. Nije im bilo čudno da istodobno s njima slave i protivnici…. Nije tajna, i sportskim televizijskim komentatorima se dogodi da ne provjere pravila, pa nakon neodlučenog rezultata nekog finala najave produžetke, iako pravila nalažu penale ili čak novu utakmicu. Nedavno je kolega zatvorio i odjavio nogometnu utakmicu nekog turnira pri neodlučenom rezultatu nakon 90 minuta igre, a još su se pucali jedanaesterci….nikad ih niste vidjeli. Pravila i jesu zato da ih se čita. Jedan moj prijatelj kaže da bi bilo zgodno i primjenjivati ih, pridržavati ih se. No, u ovoj Hrvatskoj ionako svatko ima svoja pravila i svoje tumačenje pravila. Pa što ako se stanoviti povik koji navijači urlaju na utakmicama smatra teškim prekršajem? Primitivac misli da nije, dakle vikat će ga. Pa što ako je zabranjeno paliti baklje na sportskim terenima? Baš njih briga, cijeli grad su popalili bakljama jer su postali prvaci države, nitko im ništa ne može. Čak i njihov trener se fotografirao s upaljenom bakljom, pa što? Živjela Hrvatska i hrvatsko pravosuđe. Čudimo se klincima, osuđujemo ih kad pale i bacaju baklje, a ne kažnjavamo “face” s bakljama u rukama? I jednima i drugima bi, valjda, zakon morao biti isti. Ili u običnom životu, prenaporni biciklisti na gradskim ulicama? Voze se preko pješačkih prelaza iako ne smiju, nego moraju hodati i gurati bicikl; uzurpiraju pješačke staze, ponašaju se kao da je svijet stvoren zbog njih. Nije. Pravila postoje, ali nitko ih ne čita i ne primjenjuje. Kao i zakone, to je isto. Pravila postoje i oko uređenja stadiona ili dvorana, kad neki klub želi igrati neku ligu, pa mora dobiti dozvolu, koja uključuje i uvjete organizacije službenih utakmica. Onda dođu stručnjaci, te sukladno pravilima sve lijepo izmjere, popišu i - daju ili ne daju licencu. Ali, ne lezi vraže, oni koji nisu prošli odmah se vade na to da nisu pročitali, da tako nije bilo prije 2 stoljeća, da su oni na udaru jer je njihov predsjednik iz krive političke opcije i tako dalje, i tako dalje. Pravila se, naročito u sportu, moraju poštovati. Kako bi to bilo kad bi suci sudili kako im se svidi? Kad bi igračice ili igrači mijenjali klubove svakog mjeseca, kad im dođe? Što bi se dogodilo kad ne bi postojali strogo razrađeni sustavi uzimanja dopinga i još stotine drugih stvari, koje sport čine lijepim, a malo o njima znamo, jer se s njima rijetko susrećemo. Kao što se u Lokomotivi, a siguran sam ni itko u rukometu do sada, nije susreo. No, to ne znači da nije upisano i objašnjeno. Ako je krivo može se promijeniti, ali dok piše mora se poštovati. Dakako, u sportu postoje i neka nepisana pravila, ali i neke stvari koje se mogu shvaćati pravilima, ali i ne moraju, Prvenstveno tu mislim na pomlađivanje određenih ekipa, pa i reprezentacija. Pojedini treneri imaju logiku da uvijek igraju s najboljima, pojedini da u svaku ekipu ili reprezentaciju iz sezone u sezonu uvode po jednog ili dvojicu novih. Neki pak odjednom promijene više od pola ekipe ili reprezentacije. Na kraju uvijek samo rezultat govori o tome je li to trebalo raditi, je li se pogodio trenutak kad se pomlađuje. No, ponekad jednostavna situacija da ostanete bez pola reprezentacije zbog ozljeda ili zasićenosti uvjetuje prisilno pomlađivanje. To se dogodilo prošloga tjedna, zapravo prošloga mjeseca hrvatskoj ženskoj odbojci. No, unatoč svemu, pa i neigranju nekih starijih igračica koje su u Osijeku bile, ukupni je dojam dobar. Sve u svemu, pravila su, pa i u sportu, različita. Kao što su i sportovi različiti, kao što su i ljudi različiti. Pa i u televiziji. Nepisano pravilo kazuje kako ljeti ne treba ići s tematski zahtjevnijim emisijama ili ovakvim komentarima. Baš zato ćete Pejurativno u iduća 2 mjeseca čitati samo po potrebi. Do jeseni....

Jura Ozmec

Na početku bilježim dvije srebrne europske medalje ovog vikenda. Damir Martin u samcu u češkim Račicama, a Jugovi vaterpolisti su u Budimpešti pobjedili Olympiacos i Pro Recco, izgubili u finalu od Szolnoka. Mađari su bili bolji, trener Vjeko Kobešćak im je u minutama nakon utakmice među prvima čestitao. Iskreno. Kao što je iskreno locirao da je došlo vrijeme da u devetom finalu, nakon 8 pobjeda u 2 sezone Jug kapitulira. Nisu mogli, Mađari su bili bolji. Upravo tako je to Vjeko i rekao. To su veliki treneri. No, nisu baš svi treneri takvi. Ali, to sasvim sigurno znate i sami. Problemi s trenerima su, izgleda, hrvatska realnost. Pokušaj analize zašto je tome tako neće me svrstati u inovatore u sportu, ali niti zapravo u svemu tome ima tajni. Kako god okrenuli, ispada da je novac glavni, ako ne i jedini prekidač zbog kojeg čak i solidni treneri padaju na testu ljudskosti i znanja. Ponekad, ali u puno manje slučajeva riječ je i o egu. Egu zbog kojega su neki treneri čak spremni uništiti svoje pulene ne bi li zaštitili svoj ego. No, takvih je manje. Na sreću. Prošli je tjedan tako trener nogometaša Splita zaključio kako su svi, osim njega, krivi za ispadanje kluba iz prve lige. Usputno je još izvrijeđao i službenog spikera na stadionu. Pa smo saznali i da im plaće nisu stigle 7 mjeseci. Dakle - novac. Sandra Paović se nakon odličnih rezultata paraolimpijaca odlučila razračunati s trenericom Mirelom Šikoronjom. Ako je suditi prema podacima koje imam, opet je izgleda novac u osnovi sukoba. Naime, Sandru trenira, osobno, jedna trenerica, a Mireli se pišu uspjesi i, dakako, nagrade. Kako god bilo, ne smatram da je svečarski povratak u Hrvatsku s nekoliko europskih paraolimpijskih medalja trenutak za ovakve obračune. Posebno ne ako je točno ovo s novcima. Vjerojatno iz tog istog razloga su u nama graničnoj zemlji ukinuli nagrađivanje trenera na osnovu rezultata sportaša. Pretpostavljam da su se susretali sa sličnim pričama i situacijama, koje su vodile u skandale. Osobno baš i nisam za takvo rješenje, jer je više nego jasno da su baš treneri, dobri treneri, ti koji stvaraju sportaše kroz generacije. Osim onih nekih koji super uspjehe imaju samo sa svojom djecom, no sad to nije tema. Inače, na SPTV-u možete kroz program, gotovo svakodnevno vidjeti kratke epizode serijala nazvanog “Najbolji svjetski treneri” u kojemu doista najbolji treneri hrvatskih sportaša govore o svojim metodama, tajnama, propitkivanjima, dilemama, akcijama i procjenama, te putu od početka suradnje do olimpijskih i svjetskih medalja. Dakle, kvalitetnih trenera u Hrvatskoj, uklučujući sve sportove, ima. Dokazali su se i dokazuju se. Mnogi su poznati i priznati, dobre novce zarađuju i izvan granica Lijepe naše. Na tim im radnim mjestima baš i ne pada na pamet okrivljavati službenog spikera za poraz ili na svečarskim press konferencijama sipati žuč. Zna se što je red, a ima nešto i u kućnom odgoju…Pa se čovjek zapita tko su oni, gdje su se školovali, kako uče, što rade, kako se razvijaju, što čitaju. No, prvenstveno, gdje se školuju? Naime, po hrvatskom zakonu rad sa sportašima može biti samo u rukama onih koji su završili određene škole, ili pojedine trenerske tečajeve. To uključuje i visoke i više škole, prvenstveno Kineziološki fakultet, ali čak i privatne tečajeve, dok je dosta dilema bilo oko diploma koje izdaje Hrvatska olimpijska akademija.
U svakom slučaju trenera imamo, izgleda dovoljno. No, pomalo je iritatntno da određeni broj njih čim izađe iz klupa za učenje žele sebe prikazati i - što je bitnije - prodati barem kao svjetske prvake. Pa svojim postupcima i metodama ugrožavaju sportaše. Nestručnost i loše procjene dovode vrlo često do pregaranja onih najmlađih, koje neuki treneri tretiraju kao odrasle osobe i pretjeraju, zgade im sport. Nekažnjeno. A ne postaje se baš Ratko Rudić ili Nikola Bralić ili Pero Kuterovac preko noći. Najopasniji su oni koji svoje uspjehe žele postići uz zabranjena sredstva. Ono što se svakako mora dodati u zakon ili sustav jest da i treneri odgovaraju za pronađeni doping kod sportaša. A ne da jedna hrvatska sportašica padne baš nedavno na doping testu, a njezin trener hladno nastavi raditi s drugom, koja, gle vraga, baš odjednom naglo napreduje….
Zbog svega toga, pa zar ne bi napokon trebalo povući neke granice, zadati neke okvire, u konačnici osmisliti neke kazne za nesavjesne trenere? Stvoriti neku vrst trenerske hijerarhije, da se zna tko može i smije - i kako! - raditi s najmlađima, a tko sa seniorima. Da se znaju i kazne za one koji tjeraju ili poskrivečki truju svoje sportaše dopingom. Znam, postoji otkaz, postoji loš glas, ali u Hrvatskoj???? Pa ljudi ovdje ni važnije stvari ne pamte dulje od 3 mjeseca, a kamoli neku grešku nekoga trenera ili aferu nekoga sportaša. Zato nam treba i u toj grani sporta sustav, pa možda i taj sustav ili barem neka njegova naznaka osvane u novom Zakonu o sportu.
JURA OZMEC

Napokon smo dočekali kraj nogometne priče s Kvarnera. Jasno, nisam originalan ako kažem da je to što je Rijeka prvak sasvim dobro za hrvatski nogomet u cjelini. To je nekako logično. Samo konkurencija razvija kvalitetu, bolju organizaciju, napetost, a to znači i vjerojatnu veću gledanost nogometa. Ne više ove sezone, ali svakako iduće. Slično će biti s košarkom. Nije još gotovo, ali pobjeda Cedevite u gostima kod Cibone, pa isto Cibone kod Cedevite znači da raste napetost, raste zanimanje za košarkaško prvenstvo. Malo sam tužan što u vaterpolu i rukometu nema takvih utakmica za prvaka, no nitko ne kaže da uskoro neće biti. PPD s jedne, a Jug s druge strane ipak su puno prejaki za bilo kakvu hrvatsku konkurenciju. Dobro, Jug je jak i za europsku konkurenciju, ako ćemo iskreno. To je po europskim kriterijima, zapravo najjači naš klub. Nekako osjećam, zapravo znam da će mnogi odmah potegnuti pitanje masovnosti, uvjeta i bezbroj drugih stvari u usporedbi različitih sportova, ali realno - Jugaši jedini igraju dovoljno kvalitetno da postanu europski prvaci. Nitko drugi. I to je činjenica što se tiče nazovimo ih - popularnijih, gledanijih hrvatskih sportova. Loptačkih, dakako. No, nije mi namjera sad opisivati uspješne ili manje uspješne klubove. Još manje bih ulazio u potanke analize međusobnih odnosa pojedinih naših klubova i sportova. Jabuke i kruške nikako ne valja miješati. Osim u kompotu. Jako sam radostan kad vidim da je Cedevita, primjerice, usred razračunavanja s Cibonom odlučila organizirati Dječji dan u svojoj dvorani na Velesajmu. Klinci tako piju košarku na veliku slamku. Oni koji jedan dan na televiziji zabijaju koševe i bore se za naslov prvaka Hrvatske, drugi dan s njima haklaju i druže se. Odlična akcija. To je način kako klince i klinceze privući sportu. Jugaši već godinama nemaju nikakvih problema biti prvi klub svojega grada, klinci tamo dolaze sami od sebe, a sad je Dubrovnik dobio i državne prvake u stolnome tenisu. I oni su, kao i Rijeka u nogometu to prvi put u povijesti. Ma, definitivno se nešto dobro događa u hrvatskome sportu. Nije to sad neki općehrvatski preporod, ali je dobro vidjeti da se u klubovima trude dovući mlade, kako na tribine, tako i u sport, da se njime bave. Kvalitetno! Prošlo je, čini mi se, ono vrijeme kad su sportski moćnici telefonima rješavali financijske i ine probleme, a nerijetko dovlačili mlade sportaše iz drugih klubova. Došlo je doba da izdanci vlastitih sportskih škola počnu drmati hrvatskim ligama i prvenstvima. Polako, ali sigurno. To zapravo i jest bit vrhunskoga sporta, da zagrije djecu da se sportom, bilo kojim, bave. Gledam, primjerice, mlade atletičare Hrvatskog akademskog atletskog kluba Mladost. To je od prije 2 godine klub Sandre Perković, ako niste znali. Prije dvije godine klub je bio na izdisaju, možda je 50 klinaca treniralo. Sad preko 500 djece dolazi na stadion, a tijekom vikenda su na državnom kupu za juniore čak i neke medalje uzeli. Znači da se promijenio stav i ponašanje prema ustroju i bavljenju s najmlađima. Spomenuo sam stolnotenisače Libertasa iz Dubrovnika. Imaju, istina, legiju nedubrovčana u klubu, ali i jednog sjajnog mladog domaćeg igrača, Mihu Simovića. Baš on je osigurao “Piturima” naslov prvaka, pobjedom u sedmom dvoboju trećeg susreta za prvaka. Ili Tin Srbić, nova gimnastička zvijezda, osvaja medalje, evo u Osijeku zlato. Pa ako hoćete, sličnu priču pričaju i mladi nogometaši Hajduka, te mnogi, mnogi drugi koji, na sreću, dolaze. U brojnim hrvatskim sportskim kolektivima. Ne mogu ih ovdje, na žalost sve nabrojati, ali vjerujte da ih ima.
A u nekakvoj prolaznoj točki od tih klinaca prema vrhunskim sportašima su i sve bolji hrvatski školarci i studenti. Poreč je nedavno, uz prijenos na Olympic Channelu ugostio najbolje školarce košarkaše svijeta. Akademski sportaši su, također ovoga vikenda u Biogradu završili svoja prvenstva, uz zaista uzbudljive sportske dvoboje. Možete ih gledati cijeloga tjedna u programu SPTV-a, pa ćete se uvjeriti da je tako. Uostalom, nisu li neki sportski kolektivi hrvatskih veleučilišta u borbi za ulazak u ozbiljne hrvatske lige? Vern u rukometu, futsalu i košarci, recimo…
Činjenica je, dolazi ljeto, neki drugi sportski interesi će idućih 2 ili 3 mjeseca biti u žiži, ali sve se ipak svodi na isto, na želju da svi budu bolji. Vraćam se HNK Rijeci. Njihovi su navijači slavili i proslavili prvi naslov prvaka, ali tek u idućim će mjesecima u klubu shvatiti kakve su si tek sad obaveze navalili na glavu. Izgleda, ipak, da oni to mogu izdržati. Imaju novaca. Pitanje je koliko to svi drugi koje sam spomenuo, a i ovi koje nisam, ali su u sličnoj poziciji, mogu? Za hrabrost davanja prilike djeci i poticanja najmlađih na bavljenje sportom, sasvim sigurno treba potpora sustava. Kako se sve mijenja, pa i stav države prema situaciji da djeci treba dati maksimalni poticaj u bavljenju sportom, očekujem uskoro pozitivne vibracije s najviših pozicija.