Definitivno bismo svi trebali početi učiti osnove sporta. Sportaši, treneri, novinari, a onda i vi koji sport pogledavate iz fotelja ili o njemu ćakulate uz jutarnju kavu. Posebno oni među vama koji se svakodnevno i uporno javljaju s različitim izmišljenim imenima pod sportske tekstove na portalima i na sve forume gdje mogu, kako bi sebi dali kakvog takvog značaja uporno vrijeđajući. Najviše oni koji isključivo kao navijači jednog nogometnog kluba kroz neku udrugu uporno pokušavaju mijenjati Zakon o sportu, a o sportu zapravo pojma nemaju. Tema je univerzalna, tiče se Hrvata, a potekla je, slučajno, iz nogometa. Mogla je, možda i iz rukometa, veslanja ili dizanja utega, ali kako nam je nogomet u medijima, osim ovog medija, dominantan, tako najviše doznajemo sve što neki nogometaš kaže ili napravi. Naime, ono što u cijelom svijetu znaju, Hrvatima treba polako ali uporno servirati slovenski trener na klupi nogometaša Rijeke. Otprilike ću ga citirati nakon poraza Rijeke od Pule: “oni su pogodili, mi nismo, zato su pobjedili”. Koja divna sportska istina. Čak i životna. Dakako da Hrvati puno više komentiraju Kekovu navodnu izjavu da je “Slučajno sudio sudac iz Osijeka”. To je jedino što brine Hrvate. Tko će ukrasti, podvaliti, namjestiti, ubiti sport i ljepotu i neizvjesnost bavljenja sportom. Pa koju bi to draž imao sport kad bi Rijeka baš uvijek pobjeđivala Pulu ili kad suci nešto ne bi previdjeli? E, sad, rekao Kek to drugo ili ne, tvrdim da je zbog one prve bjelodane istine šteta što je premalo kekova u Hrvatskoj. A možda i nije. Jedan malonogometni trener, Robert Grdović, bio je nekoliko godina u Sloveniji, ispada - na čišćenju od hrvatskih sindroma zvanih “lako ćemo” i “protivnik će se sam pobjediti”, pa je usred Zagreba to i pokazao. On, naime, trenira futsal ekipu Nacionala. A oni su prošli u završnu fazu malonogometne Lige prvaka i to na velika vrata. U krizi hrvatskog futsala neposredno nakon neodlaska reprezentacije na europsku smotru, Nacional je vratio povjerenje u mali nogomet. Robert Grdović svakako je zaslužan za to.
A inače, jeste li primjetili ovaj lagani trend angažiranja stranih trenera u hrvatskome sportu? Nakon mnogobrojnih uspješnih stranaca - igračica i igrača, kao da se okrećemo trenerima. Sve više ih dolazi ovamo, dok je istodobno jako puno hrvatskih stručnjaka negdje vani. Zanimljiv fenomen. U subotu smo tako mogli gledati dva stranca na klupama Cibone i Cedevite, o nogometnim klubovima sigurno znate gdje su stranci, čuveni Kasim Kamenica je u PPD-u, a to je samo vrh sante. Kao dodatak tom trendu je zapošljavanje hrvatskih stručnjaka, ali tek nakon što se dokažu u inozemstvu. Evo, ranije spomenuti Grdović ili u konačnici i Zlatko Dalić. Koji smo mi sportski i logički čudaci. Ili u ovom okruženju, prepunom podcjenjivanja, prevara, korupcije i sinkopa zapravo nitko ne može steći onu potrebnu sigurnost i praksu i pokazati se koliko vrijedi, pa zbrišu van i tamo pokažu punu vrijednost? Pri tome, dakako, ne mislim samo na sport. No, vratit ću se malo na košarku. Ponovo su Cibona i Cedevita postali, barem nakratko, tema dana. Košarka ima svoj krug ljudi koje zanimaju taktike i igračke vrijednosti, a oba zagrebačka kluba krenuli su u sezonu relativno sigurno. Svakako da bi i jednima i drugima odgovaralo da stalno pobjeđuju, ali ako smo nešto shvatili o biti sporta, onda je jasno da to jednostavno ne mogu. Posebno ne igrajući ritmom kako oni igraju, dakle non-stop. Gledajući taj dvoboj, stječe se osjećaj da bi hrvatski košarkaški izbornik, Ivica Skelin, ipak mogao složiti jednu solidnu ekipu za skorašnje svjetske kvalifikacije. E, sad, koliko dobru i uspješnu, to doista ne znam. I dalje će se Hrvatska boriti s mjestom organizatora igre, to je jasno, a vidljivo i na utakmici u subotu u Draženovu domu. Sretno svakako.
Ne znam jeste li čuli da je i Europska atletska federacija proglasila najbolje natjecatelje za 2017.? Kod žena to je Aikaterini Stefanidi, grčka motkašica, kod muškaraca Nijemac Johannes Veter, bacač koplja. Hrvatskih predstavnika nigdje. Ni Sandre Perković, iako je ostvarila najdalji hitac diskom u zadnjih 25 godina u svijetu, iako je aktualna europska, svjetska i olimpijska pobjednica, sa svjetskim zlatom ove godine iz Londona, iako je pobjedila na Dijamantnoj ligi. Nije bila ni u najužem krugu. Znam da zvuči prejednostavno, sirovo, ali kad su u Hrvatskom atletskom savezu bili ljudi od atletskog formata, dakle Luciano Sušanj i Siniša Ergotić, hrvatska je atletika u Europi i svijetu kotirala bolje, ovakve su nagrade dolazile u Lijepu našu. A rezultati su možda bili čak i slabiji nego danas, ukupno gledano. Tad je i Split u jakoj konkurenciji dobio organizaciju Svjetskoga kupa. Danas, na žalost, to jednostavno neće biti moguće, pa će Sandra, ali i Sara, bivati blizu, ali ne preblizu ovakvim nagradama. Dakako i vama i meni je jasno da biti najbolji u izboru matične federacije nije svrha bavljenja atletikom, ali dobro zvuči kad vas europska, ili svjetska federacija proglase najboljom, ili barem jednom od 3 ili 4 najboljih u vašem sportu.
No i to spada u osnove sporta. Možda malo proširene, ali ipak osnove…

Tin Srbić. To je ime koje ovih dana treba ponavljati, cijeniti i poštovati. Dečko je svjetski gimnastički prvak na preči! Baš mi je drago da smo ga već nekoliko puta po dobrome spominjali i na SPTV-u. Svakako je zaslužio i puno više i puno češće. Dobro, pričekat ćemo da se vrati iz Montreala kako bismo mu čestitali. Jedini ikad svjetski prvak iz Hrvatske u ovom vrlo zahtjevnom sportu. Hrvatska ima Udeovo srebro, a Mario Možnik već je bio brončani, također na preči, pa vjerujem da Zagreb ima snage i znanja da i ubuduće uveseljava sportsku javnost s ovakvim rezultatima. Doduše, Tin ima veliki peh jer ovih dana sve sportske vijesti okupiraju hrvatski nogometni reprezentativci, koji su nam pokazali kako uništiti siguran put na svjetsko prvenstvo, tako da će, po hrvatskom dobrom običaju, Tin vrlo brzo izbljedjeti sa sportskih vijesti. Možda griješim. Inače, primjetili ste, nerado se ovdje bavim nogometom. Ne zato jer ga ne volim ili zato jer se nečega bojim, nego zato jer se jednostavno nema što reći. Uz stotine napisanih komentara mojih kolega koji se sad već polako smrzavaju po stadionima, te uz tisuće rečenica uz jutarnju kavu ili pivo poslije posla, jednostavno nema smisla. A uostalom - pa sve se vidjelo na Rujevici i jutro potom. Stvarno bismo morali upregnuti sve ove sportske psihologe koje imamo po Lijepoj našoj da nam objasne pozadinu i razlog tako brzom širenju tog klasičnog hrvatskog sindroma gubljenja dobivene utakmice ili slabih igara protiv uvjetno slabijih protivnika. Ne samo u nogometu. Lino Červar baš zato, očito svjestan najvećeg prokletstva hrvatskoga sporta, glasno na pressici neki dan zaziva zajedništvo i jedinstvo. Zna da bez toga nema dobroga rezultata. Dobra je stvar da su u rukometnom savezu odlučili malo intenzivnije krenuti s najavama europskog prvenstva, koje je u siječnju iduće godine u - Hrvatskoj. Mogu samo pretpostaviti da je razlog tome da prodaja ulaznica baš i ne ide. Još jedan hrvatski sindrom, čekanja da vam netko pokloni ulaznicu, a i onda je pitanje hoće li dvorana biti puna. Bolje je onda sve staviti u prodaju, barem stranci dođu i kupe. A i oni praznoglavci s bakljama ostanu negdje vani. I inače, to znamo, njih ne privlače istinski sportski događaji, nego vlastita negativna promocija. Da nije tako, vjerojatno bi proteklog vikenda s iznimnom pažnjom primjetili da je zagrebačka Mladost svladala splitsku Nadu u ragbiju, usred Splita. To je posljednjih poveći broj godina ravno čudu. Naime, Nada je vrlo suverena u ragbiju u granicama Hrvatske, pa i šire, tako da je ovo utakmica koja će se među ragbijaškim kibicima svakako prepričavati. Ne znam hoće li to dovesti koje novo dijete na ragbijaški trening, no moguće je. Zanimljivo je da su sportski djelatnici počeli djecu vabiti na neklasične načine. Evo, bio je festival sporta na Zagrebačkom velesajmu, svakako događaj koji je izazvao dosta zanimanja među posjetiteljima. I dali su si mnogi truda da dignu svoj sport na neku višu ili barem drugačiju razinu. Kajakaši su čak dovezli bazen da bi po njemu plovili svojim čamcima i uveseljavali puk na Velesajmu. Doduše, koliko sam čuo, malo su potopili odbojkaško igralište, pa se nadam da nije došlo do kakvih iskrica među djelatnicima tih saveza. Nema smisla. Puno više smisla ima pitati: zar je to novi put privlačenja djece? Zar se sport mora vratiti u doba “kruha i igara” da bi bio zanimljiv? Nije li sve to pretvaranje sporta u cirkus? Pa zar nema više onih starih metoda da klinci s roditeljima traže sport, nego po novome sport traži buduće sportaše? U Zagrebu se u nedjelju trčao maraton. Čini mi se da će organizatori vrlo skoro morati odlučiti što s tom urkom zapravo žele. Maraton je negdje, kako Zagrepčani kažu – ni vrit ni mimo. Naime, broj sudionika nije na razini nekog velikog svjetskog maratona, ove godine ukupno je bilo 11 tisuća sudionika, a kvaliteta ipak pomalo raste. Govorim o kvaliteti rezultata. Evo, dovoljan dokaz tome su prva tri mjesta za Kenijce, uz novi rekord muške staze, ali i kenijski rekord ženske staze. I općenito veliki broj Kenijaca i Kenijski i u polumaratonu. Nešto se ipak treba promijeniti. Naime, koliko god pobjednik zagrebačkog maratona bio među 300 najboljih svjetskih maratonaca, što je super, nekako ga prečesto viđam po utrkama u Hrvatskoj, od Splita i Plitvica do Rijeke i Poreča, a da bih stvarno mislio da on spada među najbolje u svijetu. Dakako, u atletici je relevantan samo rezultat, a ne i gdje je istrčan, pa neću dalje obrazlagati svoju zapravo želju da u Zagrebu vidim i nekoga od prvih 100 svjetskih maratonaca. Kao da nedostaje taj iskorak prema gore. Nema ga, Zagreb ipak kaska. Dovoljno je reći da se u nedjelju navečer na atletskim službenim stranicama rezultata već moglo naći rezultate s maratona u Chicagu, koji je trčan satima poslije Zagreba, a da Zagreba nije bilo. Ili Zagreb želi jednostavno ostati tu gdje jest, što također valja poštovati, jer i tako glavni hrvatski grad održava korak sa svjetskim trendovima. Jasno, ne moram biti vidovit pa da znam da je sve, pa i u maratonu, povezano s novcima. Koliko para, toliko muzike, odnosno maratonaca. Najbitnije je, ipak,  Hrvate, Zagrepčane, pokrenuti, pa makar i na one najmanje dionice trčanja po zagrebačkim ulicama.

JURA OZMEC

Izgleda kao da ima šanse za Hrvatsku. Dobro, riječ je o svijetu sporta, ne o nekim drugim hrvatskim stvarima. Naime, dosta iskreno zvuče vijesti i rečenice da smo ponosni na srebro braće Sinković na svjetskom prvenstvu u Americi. Pazite, Hrvati ponosni na srebro? Zvuči bogohulno, izdajnički, nestvarno, zar ne? No, izgleda da su rečenice iskrene, kao i puna podrška četvrtoplasiranom Damiru Martinu u samcu. Inače, a to znam iz prve ruke, veslači nisu baš skroz normalni ljudi. Gotovo svi koje ja znam su završili neke škole, postali uspješni u svojem poslu nakon izlaska iz čamaca. Školovali su se, većinom, uz naporne treninge. No, nikad se neće žaliti, a kamoli priznati da su ozljeđeni, da imaju zdravstvenih ili inih problema. Potpuno suprotno od onih nesigurnih sportaša koji unaprijed potanko pričaju o ozljedama, problemima, itakodalje. Koliko vas zna da Valent Sinković zbog ozljede rebara nije sjedio u čamcu gotovo pola godine? A onda njih dvojica krenu trenirati, okupiraju Peruču svojim zaveslajima ljeti dok se normalan svijet odmara i uzmu srebro na svjetskom? U disciplini koja nije baš sasvim njihova. Iako, svi veslači to znaju - lakše je iz čamca na pariće, s dva vesla, preći u rimen disciplinu u kojoj svaki veslač drži jedno veslo. Lakše nego obratno. Ipak, ne i lagano. No, bez obzira na taj tehnički podatak i bez obzira na broj vesala, još uvijek morate odveslati 2 tisuće metara protiv vrhunskih protivnika. Zato su Valent i Martin Sinković, a i Damir Martin sjajni. Imaju tjelesne predispozicije, imaju želju i volju, braća imaju i najboljeg svjetskog trenera. A sad imaju i Hrvatsku koja kliče da je baš super što su uzeli srebro. Dakle, Sinkovići, zajedno s Damirom Martinom imaju moć mijenjati hrvatsku sportsku realnost? I dalje mi zvuči znanstveno fantastično. Ostavština nam nije bajna, mi u Hrvatskoj puno predugo cijenimo samo prvake, a sad su nam sportaši pokazali da trud, zalaganje, rad i krv na žuljevima znamo cijeniti pa makar i ti isti sportaši nisu prvi?
E, da. To je tako u Hrvatskoj, ipak, samo djelomično. Naime, u Slavonskom Brodu imaju drugačije aršine, one na koje smo se naučili, izgleda. Tamo roditelji kadeta lokalnog kluba “Željezničar” ulaze u nogometni teren ako rezultat nije po volji njihovom klubu i mlate kadete, dakle djecu protivničkog kluba. Doslovce. Nogama ih gaze. Da stvar po nogometnu organizaciju bude još gora, takvo stanje navodno traje već godinama. I to je Hrvatska, očito. Sramotna Hrvatska.
Nogometne klubove, izgleda, trebaju voditi Slovenci ili Španjolci da bi se poštovala kakva takva hijerarhija, jer ako je Hrvat na čelu struke, onda dobije batinom po glavi stanovnika. Kao što će, slutim, u zaborav otići nedavno prebijanje trenera Dinama, tako će, užasavam se, postepeno svi gurati pod tepih podatak da tamo u nekom klubu odrasli ljudi tuku djecu nogometaše samo zato jer su postigli pogodak igrajući se. Bolesno.
Pitam se kako u takvom ozračju ponovno očekivati nekog Tonija Kukoča da nas oduševljava ne samo na košarkaškom terenu, nego i da nakon svih silnih uspjeha uđe u Kuću košarkaške slave. Toni je to neki dan uspio kao četvrti hrvatski košarkaš, poslije Kreše, Dražena i Mirka Novosela. A ne bi da je mlatio tuđu djecu koja su igrala basket pod prozorom, recimo. Ne bi sigurno. Ne bi mu dovoljna bila 3 naslova europskoga prvaka s Jugoplastikom niti 3 NBA naslova s Bullsima. Ma ne bi mu dovoljno bilo ništa. Sport i ljudi u sportu prepoznaju izrode i varalice, ali i istinske umjetnike, kao što je Toni bio kao košarkaš i uzorne članove zajednice poslije karijere. Sportaši se međusobno vrlo brzo lociraju i procijene, nema pogreške. Doduše, sportaši su većinom i dobrice, zapravo vjeruju da su ljudi dobri i dobrohotni. Da se sportaše pita, svima bi trebalo izaći u susret. Primjerice na tenisu u kineskom Šenženu bi sve napravili da izbjegnu neugodnu situaciju u kojoj izraelski tenisač Dudi Sela usred meča protiv Aleksandra Dolgopolova odlazi s terena, jer mu u tom trenutku počinje praznik Yom Kippur. No s druge strane probajte razmisliti kakve bi sve ustupke morali organizatori različitih sportskih događaja, liga i turnira raditi kad bi stvarno udovoljavali svakoj religiji ili čak i sekti u svijetu. Pa pola se liga ne bi nikad odigralo. Zato sport mora biti izvan svega i iznad svega. Uostalom, ako ste bili ikad na džudu, a ovaj zagrebački je odlična prilika, znate da tamo nema, da je zabranjeno ulaziti na tatami s vjerskim simbolima, potrebama ili kretnjama. Jednostavno se morate posvetiti samo džudu i pravilima tog plemenitog sporta koji u osnovi ima baš poštovanje prema sportu, sucu i protivniku. I tu je kraj svim drugim oblicima poštovanja. Zato i osvaja svijet tako brzo i sve više, pa i Hrvatsku u kojoj je već i pokrenut projekt “džudo u škole”. Dakako, u današnjem svijetu u kojem čak i velika Barcelona zbog politike i bojazni za navijače mora odigrati utakmicu pred praznim stadionom svaka, pa i najmanja odlučnost u građenju sporta kao istoznačnosti za istinu i etiku je dobro došla.
Kako onda ne nadati se da je podrška Sinkovićima ipak pokret prema novoj, normalnoj Hrvatskoj, koja cijeni rad, a zaboravlja rat?
JURA OZMEC