Napokon smo dočekali kraj nogometne priče s Kvarnera. Jasno, nisam originalan ako kažem da je to što je Rijeka prvak sasvim dobro za hrvatski nogomet u cjelini. To je nekako logično. Samo konkurencija razvija kvalitetu, bolju organizaciju, napetost, a to znači i vjerojatnu veću gledanost nogometa. Ne više ove sezone, ali svakako iduće. Slično će biti s košarkom. Nije još gotovo, ali pobjeda Cedevite u gostima kod Cibone, pa isto Cibone kod Cedevite znači da raste napetost, raste zanimanje za košarkaško prvenstvo. Malo sam tužan što u vaterpolu i rukometu nema takvih utakmica za prvaka, no nitko ne kaže da uskoro neće biti. PPD s jedne, a Jug s druge strane ipak su puno prejaki za bilo kakvu hrvatsku konkurenciju. Dobro, Jug je jak i za europsku konkurenciju, ako ćemo iskreno. To je po europskim kriterijima, zapravo najjači naš klub. Nekako osjećam, zapravo znam da će mnogi odmah potegnuti pitanje masovnosti, uvjeta i bezbroj drugih stvari u usporedbi različitih sportova, ali realno - Jugaši jedini igraju dovoljno kvalitetno da postanu europski prvaci. Nitko drugi. I to je činjenica što se tiče nazovimo ih - popularnijih, gledanijih hrvatskih sportova. Loptačkih, dakako. No, nije mi namjera sad opisivati uspješne ili manje uspješne klubove. Još manje bih ulazio u potanke analize međusobnih odnosa pojedinih naših klubova i sportova. Jabuke i kruške nikako ne valja miješati. Osim u kompotu. Jako sam radostan kad vidim da je Cedevita, primjerice, usred razračunavanja s Cibonom odlučila organizirati Dječji dan u svojoj dvorani na Velesajmu. Klinci tako piju košarku na veliku slamku. Oni koji jedan dan na televiziji zabijaju koševe i bore se za naslov prvaka Hrvatske, drugi dan s njima haklaju i druže se. Odlična akcija. To je način kako klince i klinceze privući sportu. Jugaši već godinama nemaju nikakvih problema biti prvi klub svojega grada, klinci tamo dolaze sami od sebe, a sad je Dubrovnik dobio i državne prvake u stolnome tenisu. I oni su, kao i Rijeka u nogometu to prvi put u povijesti. Ma, definitivno se nešto dobro događa u hrvatskome sportu. Nije to sad neki općehrvatski preporod, ali je dobro vidjeti da se u klubovima trude dovući mlade, kako na tribine, tako i u sport, da se njime bave. Kvalitetno! Prošlo je, čini mi se, ono vrijeme kad su sportski moćnici telefonima rješavali financijske i ine probleme, a nerijetko dovlačili mlade sportaše iz drugih klubova. Došlo je doba da izdanci vlastitih sportskih škola počnu drmati hrvatskim ligama i prvenstvima. Polako, ali sigurno. To zapravo i jest bit vrhunskoga sporta, da zagrije djecu da se sportom, bilo kojim, bave. Gledam, primjerice, mlade atletičare Hrvatskog akademskog atletskog kluba Mladost. To je od prije 2 godine klub Sandre Perković, ako niste znali. Prije dvije godine klub je bio na izdisaju, možda je 50 klinaca treniralo. Sad preko 500 djece dolazi na stadion, a tijekom vikenda su na državnom kupu za juniore čak i neke medalje uzeli. Znači da se promijenio stav i ponašanje prema ustroju i bavljenju s najmlađima. Spomenuo sam stolnotenisače Libertasa iz Dubrovnika. Imaju, istina, legiju nedubrovčana u klubu, ali i jednog sjajnog mladog domaćeg igrača, Mihu Simovića. Baš on je osigurao “Piturima” naslov prvaka, pobjedom u sedmom dvoboju trećeg susreta za prvaka. Ili Tin Srbić, nova gimnastička zvijezda, osvaja medalje, evo u Osijeku zlato. Pa ako hoćete, sličnu priču pričaju i mladi nogometaši Hajduka, te mnogi, mnogi drugi koji, na sreću, dolaze. U brojnim hrvatskim sportskim kolektivima. Ne mogu ih ovdje, na žalost sve nabrojati, ali vjerujte da ih ima.
A u nekakvoj prolaznoj točki od tih klinaca prema vrhunskim sportašima su i sve bolji hrvatski školarci i studenti. Poreč je nedavno, uz prijenos na Olympic Channelu ugostio najbolje školarce košarkaše svijeta. Akademski sportaši su, također ovoga vikenda u Biogradu završili svoja prvenstva, uz zaista uzbudljive sportske dvoboje. Možete ih gledati cijeloga tjedna u programu SPTV-a, pa ćete se uvjeriti da je tako. Uostalom, nisu li neki sportski kolektivi hrvatskih veleučilišta u borbi za ulazak u ozbiljne hrvatske lige? Vern u rukometu, futsalu i košarci, recimo…
Činjenica je, dolazi ljeto, neki drugi sportski interesi će idućih 2 ili 3 mjeseca biti u žiži, ali sve se ipak svodi na isto, na želju da svi budu bolji. Vraćam se HNK Rijeci. Njihovi su navijači slavili i proslavili prvi naslov prvaka, ali tek u idućim će mjesecima u klubu shvatiti kakve su si tek sad obaveze navalili na glavu. Izgleda, ipak, da oni to mogu izdržati. Imaju novaca. Pitanje je koliko to svi drugi koje sam spomenuo, a i ovi koje nisam, ali su u sličnoj poziciji, mogu? Za hrabrost davanja prilike djeci i poticanja najmlađih na bavljenje sportom, sasvim sigurno treba potpora sustava. Kako se sve mijenja, pa i stav države prema situaciji da djeci treba dati maksimalni poticaj u bavljenju sportom, očekujem uskoro pozitivne vibracije s najviših pozicija.

Vidim, plakati se lijepe, krenula je i pruga prema novome zagrebačkom aerodromu, aktualni gradonačelnik “fehta” sportaše glavnoga grada da mu daju potporu, izbori su u punom jeku. Sve me strah uopće baš sada javno izlaziti s činjenicom da korejski Pjongčang s 30 tisuća stanovnika i nadmorskom visinom 700 metara ima zimske olimpijske igre, a primjerice Zagreb nema! Već, naime, vidim novu kampanju: olimpijski Zagreb….No ono što, nažalost, ne vidim jest skrb o zagrebačkom sportu kod svih kandidata. Slično je i u ostalim gradovima. Populizam u izjavama poput “ukinut ću Snježnu kraljicu” je više nego stil kojim mogući budući političari na vlasti kupuju glasače, a zapravo bez jasne vizije što je sport i kako sport treba slagati! To se, htjeli ili ne, izravno nadovezuje na moju prošlotjednu temu. Naime, dok god javnost, a posebno političari - najviše oni u saborskim klupama, doživljavaju Zakon o sportu kao jedini način borbe protiv Mamića i svih drugih mamića, sportu se ne piše dobro. Analiza, čak i površna, onoga što nam budući kandidati nude je za sport - porazna. Ne svi, većina. Švaljek bi dijelila neke sportske kupone za korištenje sportskih objekata djeci, dakle sport joj nije zadnja rupa na svirali…ali je nekako nedorečena. Možda se varam, pa će me buduća gradonačelnica demantirati. Zaboravljaju budući gradonačelnici da sport nije i nikad neće biti samo Modrić ili Bogdanović. Sport definiraju tisuće svakodnevne djece po igralištima, školama ili parkovima, kako se igraju ili makar razvlače gumi - gumi. Sport nije samo GNK Dinamo ili HNK Hajduk, sport su i klubovi koji grcaju u dugovima, sport su sportaši koji ne mogu platiti struju, sport je svuda oko nas. Osim, dakako, za većinu njih koji žele u ured gradonačelnika. O sportu su nam zadnjih godinu dana u Saboru bahato pričali oni koji nisu uspjeli čak ni u svojem lijepom mjestu na Neretvi zadržati ništa od kvalitetnog sporta, a kamoli uspjeli stvoriti pretpostavke za nešto novo. Tako da na kraju čak i ja, koji nerijetko kritiziram sadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika, zapravo u Hrvatskoj nemam nikoga s kime bih ga usporedio. Ni po dobru, ni po zlu. Nije li to tužno?
Zato hajd’mo na nešto ljepše. Rukometašice Lokomotive su osvojile Challenge kup. Nakon 1991. i osvajanja Kupa IHF-a, ovo je druga velika “kanta” za vitrinu Zagrepčanki. Cijeli je njihov put kroz natjecanje i inače bio nekako tih i naizgled samozatajan, pa ne čudi da je vijest o osvajanju europskoga trofeja slično prošla i ovih dana, upletena između Rijekine pobjede protiv Hajduka i osvajanja nekakvog naslova nekakvog navodno Hrvata u nekakvom navodno sportu. Nekoć bi ipak vrijedila za vijest i cijele naslovnice. No, nekoć je nekoć, a sad je sad. Imao sam čast slušati govor Lorda Sebastiana Coea, predsjednika Svjetske atletske federacije na Kongresu Svjetske udruge sportskih novinara. Počeo je s vrlo jasnom porukom o nekad i sad, porukom koja i nama svima mora ukazati na činjenicu da se svijet mijenja. Naime, kaže Lord Coe da je nekoć on komunicirao s prijateljima širom svijeta jednom mjesečno šaljući im pisma, pišući o iskustvima, natjecanjima, ljubavima, o svemu. Pa bi za otprilike 10 dana dobio odgovor. Danas njegova, a i naša djeca komuniciraju doslovce s cijelim svijetom doslovce jednom porukom. Istodobno s cijelim svijetom u nekoliko sekundi! Misao je toliko jednostavna i točna, da ju ne možete ne razumijeti. Svijet se promijenio i dalje se mijenja strahovitom brzinom, a mi izgleda i dalje smatramo da u školama učitelji moraju za mizerne plaće podučavati djecu umjesto razvijati njihovu kreativnost? Smatramo da se ništa nije promijenilo u sportu, da su sportaši isti? Zaboravljamo da se tiskani mediji gase, a da virtualna stvarnost ubija novinarstvo? Moramo biti realni i shvatiti da se i MI moramo promijeniti, reagirati brže. Posebno u sportu. S jedne strane dobijamo nove svjetske rekordere, a s druge zaboravljamo da nam djeca više ne znaju trčati. A baš svjetski rekorder ili barem uspješni vrhunski sportaš bi morao biti uzor djetetu da nauči trčati, a ne da se u nekoj zatvorenoj sobi igra na kompjuteru. Jer, nije nam cilj stvarati svjetske rekordere, nego naučiti djecu trčati i plivati, preskočiti ogradu. Njegujmo onda te naše malobrojne uspješne sportaše i preko medija poput ovoga ih pokazujmo djeci. Svakodnevno.
U skladu s time, čini se, i Hrvatski olimpijski odbor već sad polako počinje pripremati naše sportaše za olimpijske igre u Tokiju. Novi/stari tajnik Josip Čop i stručne službe su za iduću Skupštinu pripremili neke izmjene u vezi s dosadašnjim praćenjima i vrednovanjima sportaša, trenera i općenito sporta u Lijepoj našoj. Hoće li sve to biti prihvaćeno, ovisi dakako o skupštinarima, ali odbiti bolje financiranje i praćenje sportaša cijeli olimpijski ciklus ne čini mi se kao izgledna opcija.
JURA OZMEC

Ono između Joshue i Klička - e, to je bio boks! Prava profi makljaža. Ne bih ni u prvom redu volio sjediti dok se njih dvojica tuku, a kamoli biti u ringu s bilo kim od njih. No, kad pokušavam provariti ove hrvatske političke igre zadnjih tjedan dana…ne znam, možda taj prvi red uz ring ne izgleda baš loše. Imam šanse. A s ovim promjenama na političkoj karti Hrvatske jednostavno ne znam što će se događati s inicijativama koje je pokrenula sportska državna tajnica. Da pojasnim, gospodin Plenković je metlom počistio svaki trag Mosta u svojoj vladi na samome vrhu. Ponegdje je krenuo i malo dublje, a pitanje je koliko će duboko zapravo ići. Hoće li počistiti baš svakoga tko je i pomislio da Most i njegovi obožavatelji rade dobro. Naime, krene li skroz duboko, što će se dogoditi s kadrovima koji su u Središnjem državnom uredu za sport? Vezanima uz Most, dakako. I odu li, hoće li se time zaustaviti stvaranje novoga Zakona o sportu, nacionalne strategije razvoja sporta u idućih 8 godina i slične inicijative? To bi mogao biti problem premijerovoj odabranici, Janici Kostelić. Možda će netko reći da taj sektor neće dirati. Zbog nje. S druge strane, ako Mostovi stjegonoše ostanu pozicionirani u sportu, kako će premijer objasniti brisanje svih Mostovih tragova iz ostalih tijela kojima je na čelu? Kako će to prihvatiti oni koji ga podržavaju? Smije li on to tako?
Iskreno, Mostove su se ideje o sportu, barem one izrečene javno, većinom zadržavale na izvikivanju ispraznih parola, iskrivljavanju činjenica i želji da Hajduk vječno bude prvak, pa naizgled veće štete ne bi bilo. Osim, jasno, ako sve svoje kapacitete, duboko skrivene, nisu upregli u stvaranje novoga zakona. Ne znam, jer unatoč mojoj molbi da o zakonu popričam s voditeljem radnog tijela za pripremu zakona, iznimno komunikativnim profesorom Smokvinom, iz Središnjeg državnog ureda mi nisu dali. A takve stvari se ne daju samo kad nešto skrivate ili kad - ništa ni nemate. I zato da skratim, ako premijer počisti Mostov kadar i iz Središnjeg državnog ureda za sport, opet se ništa povijesno neće dogoditi. Niti dobro, niti loše.
Puno bi lošije bilo da Zagreb, primjerice, izgubi stolnoteniski svjetski Challenger. Ne toliko zato jer sam profesionalno bio vezan za taj turnir, dok je bio na puno višoj stepenici svjetskoga ping-ponga, koliko zbog poruke koju bi Hrvatska poslala u svijet sporta. U Hrvatskoj se godišnje organizira prosječno stotinjak međunarodnih utakmica, turnira ili prvenstava. Evo, ovako napamet uz nastupe hrvatskih nogometaša, košarkaša, rukometaša, vaterpolista ili odbojkaša u europskim natjecanjima, uz Hanžeka ili Snježnu kraljicu samo ove godine imate i košarku 3 na 3 u Lipiku, taj stolni tenis, europsko prvenstvo u hokeju na travi u Zelini, daljinsko plivanje na Hvaru, teniski Umag, ali i neke manje turnire Istarske rivijere i slične, Rally Opatiju, pa sve do recimo Svjetskog školskog prvenstva u košarci koje je u subotu završilo u Poreču. Sport je raznolik, divan, očaravajući. Bježanjem od sudjelovanja u natjecanjima, bilo kao sudionici, bilo kao organizatori, Hrvatska bi izgubila svoju priznatu i poznatu auru sportske zemlje. Samim time, Hrvatska bi sportska stvarnost vrlo brzo prerasla u močvarni mulj sportskih uspomena na neka davna lijepa vremena. Ona vremena kad su djeca u Hrvatskoj mogla birati sport kojim će se baviti, koji će gledati u najboljim mogućim verzijama i koji će ih uvoditi u život kakav doista jest.
A u tom, novom sportskom životu došlo je vrijeme, očito, da se počnemo obračunavati s dopingom. Doping je droga. Ako se svijet bori protiv droge, pa čak i najgrubljim metodama, sport napokon mora početi borbu protiv dopinga. Pogađate, također najgrubljim metodama. Europska atletika predložila je da se svi rekordi koji su ostvareni prije nego je postojala ispravna doping kontrola jednostavno izbrišu. Drugim riječima, ako ste rekord postigli prije 2005., od kad se čuvaju uzorci antidopinga, više niste rekorder. Dakako, onaj tko će htjeti varati, varat će i dalje. Naprimjer, Lisa Nemec Stublić. Simpatična i draga maratonka je izgubila naklonost javnosti. Ne toliko zato jer je uzimala doping, nego zato jer je silom htjela druge optužiti, prvenstveno onu koja joj je uzorak uzimala, pa ljude iz Zagrebačkog atletskog saveza, pa iz Hrvatskog atletskog saveza, pa nepoznate počinitelje…svi su joj bili krivi, osim nje same koja je uzela doping! I zato je izgubila na sudu, zato je izgubila naklonost inače sportašima sklone hrvatske javnosti. Zato je vijest o tome da je i Međunarodni sportski sud presudio protiv nje prošla kao slučajna vijest.
Doduše, i ona vijest da je Stjepan Čelan ponovo glavni tajnik Europske karate federacije je također prošla kao slučajnost. Valjda smo takvi. Jer, njegov novi mandat također znači da se u Hrvatskoj dobro radi, da nam sport ima svrhu. Pa neka sport ima svrhu, makar i ovako slučajno…
JURA OZMEC