Vidim, plakati se lijepe, krenula je i pruga prema novome zagrebačkom aerodromu, aktualni gradonačelnik “fehta” sportaše glavnoga grada da mu daju potporu, izbori su u punom jeku. Sve me strah uopće baš sada javno izlaziti s činjenicom da korejski Pjongčang s 30 tisuća stanovnika i nadmorskom visinom 700 metara ima zimske olimpijske igre, a primjerice Zagreb nema! Već, naime, vidim novu kampanju: olimpijski Zagreb….No ono što, nažalost, ne vidim jest skrb o zagrebačkom sportu kod svih kandidata. Slično je i u ostalim gradovima. Populizam u izjavama poput “ukinut ću Snježnu kraljicu” je više nego stil kojim mogući budući političari na vlasti kupuju glasače, a zapravo bez jasne vizije što je sport i kako sport treba slagati! To se, htjeli ili ne, izravno nadovezuje na moju prošlotjednu temu. Naime, dok god javnost, a posebno političari - najviše oni u saborskim klupama, doživljavaju Zakon o sportu kao jedini način borbe protiv Mamića i svih drugih mamića, sportu se ne piše dobro. Analiza, čak i površna, onoga što nam budući kandidati nude je za sport - porazna. Ne svi, većina. Švaljek bi dijelila neke sportske kupone za korištenje sportskih objekata djeci, dakle sport joj nije zadnja rupa na svirali…ali je nekako nedorečena. Možda se varam, pa će me buduća gradonačelnica demantirati. Zaboravljaju budući gradonačelnici da sport nije i nikad neće biti samo Modrić ili Bogdanović. Sport definiraju tisuće svakodnevne djece po igralištima, školama ili parkovima, kako se igraju ili makar razvlače gumi - gumi. Sport nije samo GNK Dinamo ili HNK Hajduk, sport su i klubovi koji grcaju u dugovima, sport su sportaši koji ne mogu platiti struju, sport je svuda oko nas. Osim, dakako, za većinu njih koji žele u ured gradonačelnika. O sportu su nam zadnjih godinu dana u Saboru bahato pričali oni koji nisu uspjeli čak ni u svojem lijepom mjestu na Neretvi zadržati ništa od kvalitetnog sporta, a kamoli uspjeli stvoriti pretpostavke za nešto novo. Tako da na kraju čak i ja, koji nerijetko kritiziram sadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika, zapravo u Hrvatskoj nemam nikoga s kime bih ga usporedio. Ni po dobru, ni po zlu. Nije li to tužno?
Zato hajd’mo na nešto ljepše. Rukometašice Lokomotive su osvojile Challenge kup. Nakon 1991. i osvajanja Kupa IHF-a, ovo je druga velika “kanta” za vitrinu Zagrepčanki. Cijeli je njihov put kroz natjecanje i inače bio nekako tih i naizgled samozatajan, pa ne čudi da je vijest o osvajanju europskoga trofeja slično prošla i ovih dana, upletena između Rijekine pobjede protiv Hajduka i osvajanja nekakvog naslova nekakvog navodno Hrvata u nekakvom navodno sportu. Nekoć bi ipak vrijedila za vijest i cijele naslovnice. No, nekoć je nekoć, a sad je sad. Imao sam čast slušati govor Lorda Sebastiana Coea, predsjednika Svjetske atletske federacije na Kongresu Svjetske udruge sportskih novinara. Počeo je s vrlo jasnom porukom o nekad i sad, porukom koja i nama svima mora ukazati na činjenicu da se svijet mijenja. Naime, kaže Lord Coe da je nekoć on komunicirao s prijateljima širom svijeta jednom mjesečno šaljući im pisma, pišući o iskustvima, natjecanjima, ljubavima, o svemu. Pa bi za otprilike 10 dana dobio odgovor. Danas njegova, a i naša djeca komuniciraju doslovce s cijelim svijetom doslovce jednom porukom. Istodobno s cijelim svijetom u nekoliko sekundi! Misao je toliko jednostavna i točna, da ju ne možete ne razumijeti. Svijet se promijenio i dalje se mijenja strahovitom brzinom, a mi izgleda i dalje smatramo da u školama učitelji moraju za mizerne plaće podučavati djecu umjesto razvijati njihovu kreativnost? Smatramo da se ništa nije promijenilo u sportu, da su sportaši isti? Zaboravljamo da se tiskani mediji gase, a da virtualna stvarnost ubija novinarstvo? Moramo biti realni i shvatiti da se i MI moramo promijeniti, reagirati brže. Posebno u sportu. S jedne strane dobijamo nove svjetske rekordere, a s druge zaboravljamo da nam djeca više ne znaju trčati. A baš svjetski rekorder ili barem uspješni vrhunski sportaš bi morao biti uzor djetetu da nauči trčati, a ne da se u nekoj zatvorenoj sobi igra na kompjuteru. Jer, nije nam cilj stvarati svjetske rekordere, nego naučiti djecu trčati i plivati, preskočiti ogradu. Njegujmo onda te naše malobrojne uspješne sportaše i preko medija poput ovoga ih pokazujmo djeci. Svakodnevno.
U skladu s time, čini se, i Hrvatski olimpijski odbor već sad polako počinje pripremati naše sportaše za olimpijske igre u Tokiju. Novi/stari tajnik Josip Čop i stručne službe su za iduću Skupštinu pripremili neke izmjene u vezi s dosadašnjim praćenjima i vrednovanjima sportaša, trenera i općenito sporta u Lijepoj našoj. Hoće li sve to biti prihvaćeno, ovisi dakako o skupštinarima, ali odbiti bolje financiranje i praćenje sportaša cijeli olimpijski ciklus ne čini mi se kao izgledna opcija.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner