Sportaši su u većini slučajeva dobričine. Iznad svega vjeruju svojim trenerima. Inače ne bi bilo uspješnih rezultata. Problema među njima i prema van ima svakakvih, ali ponekad problem nastaje kad cijeli klub, od vrha do zadnjeg igrača, uključujući i navijače ne zna neka pravila. Pa su tako rukometašice Lokomotive izgubile naslov prvakinja Hrvatske. Naime, ako niste znali - Lokosice su pobjedile Podravku sa sedam golova razlike u uzvratnoj utakmici finala, ali je pravilnik rekao da im je - u konkretnom slučaju - trebalo osam razlike. One su bile uvjerene da je sedam dovoljno. Čak su čuvale loptu u zadnjim sekundama....Neću, naravno, sad objašnjavati tko, kome i zašto, odnosno sve elemente pravilnika, ali tako je. Podsjeltilo me to i na jedan davnašnji vaterpolski meč kad su neki funkcioneri pred kraj susreta reprezentacije već počeli slaviti neodlučen rezultat, jer su krivo izračunali da im zapravo treba - pobjeda. Nije im bilo čudno da istodobno s njima slave i protivnici…. Nije tajna, i sportskim televizijskim komentatorima se dogodi da ne provjere pravila, pa nakon neodlučenog rezultata nekog finala najave produžetke, iako pravila nalažu penale ili čak novu utakmicu. Nedavno je kolega zatvorio i odjavio nogometnu utakmicu nekog turnira pri neodlučenom rezultatu nakon 90 minuta igre, a još su se pucali jedanaesterci….nikad ih niste vidjeli. Pravila i jesu zato da ih se čita. Jedan moj prijatelj kaže da bi bilo zgodno i primjenjivati ih, pridržavati ih se. No, u ovoj Hrvatskoj ionako svatko ima svoja pravila i svoje tumačenje pravila. Pa što ako se stanoviti povik koji navijači urlaju na utakmicama smatra teškim prekršajem? Primitivac misli da nije, dakle vikat će ga. Pa što ako je zabranjeno paliti baklje na sportskim terenima? Baš njih briga, cijeli grad su popalili bakljama jer su postali prvaci države, nitko im ništa ne može. Čak i njihov trener se fotografirao s upaljenom bakljom, pa što? Živjela Hrvatska i hrvatsko pravosuđe. Čudimo se klincima, osuđujemo ih kad pale i bacaju baklje, a ne kažnjavamo “face” s bakljama u rukama? I jednima i drugima bi, valjda, zakon morao biti isti. Ili u običnom životu, prenaporni biciklisti na gradskim ulicama? Voze se preko pješačkih prelaza iako ne smiju, nego moraju hodati i gurati bicikl; uzurpiraju pješačke staze, ponašaju se kao da je svijet stvoren zbog njih. Nije. Pravila postoje, ali nitko ih ne čita i ne primjenjuje. Kao i zakone, to je isto. Pravila postoje i oko uređenja stadiona ili dvorana, kad neki klub želi igrati neku ligu, pa mora dobiti dozvolu, koja uključuje i uvjete organizacije službenih utakmica. Onda dođu stručnjaci, te sukladno pravilima sve lijepo izmjere, popišu i - daju ili ne daju licencu. Ali, ne lezi vraže, oni koji nisu prošli odmah se vade na to da nisu pročitali, da tako nije bilo prije 2 stoljeća, da su oni na udaru jer je njihov predsjednik iz krive političke opcije i tako dalje, i tako dalje. Pravila se, naročito u sportu, moraju poštovati. Kako bi to bilo kad bi suci sudili kako im se svidi? Kad bi igračice ili igrači mijenjali klubove svakog mjeseca, kad im dođe? Što bi se dogodilo kad ne bi postojali strogo razrađeni sustavi uzimanja dopinga i još stotine drugih stvari, koje sport čine lijepim, a malo o njima znamo, jer se s njima rijetko susrećemo. Kao što se u Lokomotivi, a siguran sam ni itko u rukometu do sada, nije susreo. No, to ne znači da nije upisano i objašnjeno. Ako je krivo može se promijeniti, ali dok piše mora se poštovati. Dakako, u sportu postoje i neka nepisana pravila, ali i neke stvari koje se mogu shvaćati pravilima, ali i ne moraju, Prvenstveno tu mislim na pomlađivanje određenih ekipa, pa i reprezentacija. Pojedini treneri imaju logiku da uvijek igraju s najboljima, pojedini da u svaku ekipu ili reprezentaciju iz sezone u sezonu uvode po jednog ili dvojicu novih. Neki pak odjednom promijene više od pola ekipe ili reprezentacije. Na kraju uvijek samo rezultat govori o tome je li to trebalo raditi, je li se pogodio trenutak kad se pomlađuje. No, ponekad jednostavna situacija da ostanete bez pola reprezentacije zbog ozljeda ili zasićenosti uvjetuje prisilno pomlađivanje. To se dogodilo prošloga tjedna, zapravo prošloga mjeseca hrvatskoj ženskoj odbojci. No, unatoč svemu, pa i neigranju nekih starijih igračica koje su u Osijeku bile, ukupni je dojam dobar. Sve u svemu, pravila su, pa i u sportu, različita. Kao što su i sportovi različiti, kao što su i ljudi različiti. Pa i u televiziji. Nepisano pravilo kazuje kako ljeti ne treba ići s tematski zahtjevnijim emisijama ili ovakvim komentarima. Baš zato ćete Pejurativno u iduća 2 mjeseca čitati samo po potrebi. Do jeseni....

Jura Ozmec

e-max.it: your social media marketing partner