Tin Srbić. To je ime koje ovih dana treba ponavljati, cijeniti i poštovati. Dečko je svjetski gimnastički prvak na preči! Baš mi je drago da smo ga već nekoliko puta po dobrome spominjali i na SPTV-u. Svakako je zaslužio i puno više i puno češće. Dobro, pričekat ćemo da se vrati iz Montreala kako bismo mu čestitali. Jedini ikad svjetski prvak iz Hrvatske u ovom vrlo zahtjevnom sportu. Hrvatska ima Udeovo srebro, a Mario Možnik već je bio brončani, također na preči, pa vjerujem da Zagreb ima snage i znanja da i ubuduće uveseljava sportsku javnost s ovakvim rezultatima. Doduše, Tin ima veliki peh jer ovih dana sve sportske vijesti okupiraju hrvatski nogometni reprezentativci, koji su nam pokazali kako uništiti siguran put na svjetsko prvenstvo, tako da će, po hrvatskom dobrom običaju, Tin vrlo brzo izbljedjeti sa sportskih vijesti. Možda griješim. Inače, primjetili ste, nerado se ovdje bavim nogometom. Ne zato jer ga ne volim ili zato jer se nečega bojim, nego zato jer se jednostavno nema što reći. Uz stotine napisanih komentara mojih kolega koji se sad već polako smrzavaju po stadionima, te uz tisuće rečenica uz jutarnju kavu ili pivo poslije posla, jednostavno nema smisla. A uostalom - pa sve se vidjelo na Rujevici i jutro potom. Stvarno bismo morali upregnuti sve ove sportske psihologe koje imamo po Lijepoj našoj da nam objasne pozadinu i razlog tako brzom širenju tog klasičnog hrvatskog sindroma gubljenja dobivene utakmice ili slabih igara protiv uvjetno slabijih protivnika. Ne samo u nogometu. Lino Červar baš zato, očito svjestan najvećeg prokletstva hrvatskoga sporta, glasno na pressici neki dan zaziva zajedništvo i jedinstvo. Zna da bez toga nema dobroga rezultata. Dobra je stvar da su u rukometnom savezu odlučili malo intenzivnije krenuti s najavama europskog prvenstva, koje je u siječnju iduće godine u - Hrvatskoj. Mogu samo pretpostaviti da je razlog tome da prodaja ulaznica baš i ne ide. Još jedan hrvatski sindrom, čekanja da vam netko pokloni ulaznicu, a i onda je pitanje hoće li dvorana biti puna. Bolje je onda sve staviti u prodaju, barem stranci dođu i kupe. A i oni praznoglavci s bakljama ostanu negdje vani. I inače, to znamo, njih ne privlače istinski sportski događaji, nego vlastita negativna promocija. Da nije tako, vjerojatno bi proteklog vikenda s iznimnom pažnjom primjetili da je zagrebačka Mladost svladala splitsku Nadu u ragbiju, usred Splita. To je posljednjih poveći broj godina ravno čudu. Naime, Nada je vrlo suverena u ragbiju u granicama Hrvatske, pa i šire, tako da je ovo utakmica koja će se među ragbijaškim kibicima svakako prepričavati. Ne znam hoće li to dovesti koje novo dijete na ragbijaški trening, no moguće je. Zanimljivo je da su sportski djelatnici počeli djecu vabiti na neklasične načine. Evo, bio je festival sporta na Zagrebačkom velesajmu, svakako događaj koji je izazvao dosta zanimanja među posjetiteljima. I dali su si mnogi truda da dignu svoj sport na neku višu ili barem drugačiju razinu. Kajakaši su čak dovezli bazen da bi po njemu plovili svojim čamcima i uveseljavali puk na Velesajmu. Doduše, koliko sam čuo, malo su potopili odbojkaško igralište, pa se nadam da nije došlo do kakvih iskrica među djelatnicima tih saveza. Nema smisla. Puno više smisla ima pitati: zar je to novi put privlačenja djece? Zar se sport mora vratiti u doba “kruha i igara” da bi bio zanimljiv? Nije li sve to pretvaranje sporta u cirkus? Pa zar nema više onih starih metoda da klinci s roditeljima traže sport, nego po novome sport traži buduće sportaše? U Zagrebu se u nedjelju trčao maraton. Čini mi se da će organizatori vrlo skoro morati odlučiti što s tom urkom zapravo žele. Maraton je negdje, kako Zagrepčani kažu – ni vrit ni mimo. Naime, broj sudionika nije na razini nekog velikog svjetskog maratona, ove godine ukupno je bilo 11 tisuća sudionika, a kvaliteta ipak pomalo raste. Govorim o kvaliteti rezultata. Evo, dovoljan dokaz tome su prva tri mjesta za Kenijce, uz novi rekord muške staze, ali i kenijski rekord ženske staze. I općenito veliki broj Kenijaca i Kenijski i u polumaratonu. Nešto se ipak treba promijeniti. Naime, koliko god pobjednik zagrebačkog maratona bio među 300 najboljih svjetskih maratonaca, što je super, nekako ga prečesto viđam po utrkama u Hrvatskoj, od Splita i Plitvica do Rijeke i Poreča, a da bih stvarno mislio da on spada među najbolje u svijetu. Dakako, u atletici je relevantan samo rezultat, a ne i gdje je istrčan, pa neću dalje obrazlagati svoju zapravo želju da u Zagrebu vidim i nekoga od prvih 100 svjetskih maratonaca. Kao da nedostaje taj iskorak prema gore. Nema ga, Zagreb ipak kaska. Dovoljno je reći da se u nedjelju navečer na atletskim službenim stranicama rezultata već moglo naći rezultate s maratona u Chicagu, koji je trčan satima poslije Zagreba, a da Zagreba nije bilo. Ili Zagreb želi jednostavno ostati tu gdje jest, što također valja poštovati, jer i tako glavni hrvatski grad održava korak sa svjetskim trendovima. Jasno, ne moram biti vidovit pa da znam da je sve, pa i u maratonu, povezano s novcima. Koliko para, toliko muzike, odnosno maratonaca. Najbitnije je, ipak,  Hrvate, Zagrepčane, pokrenuti, pa makar i na one najmanje dionice trčanja po zagrebačkim ulicama.

JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner