Ne znam za vas, ali mi se smrkne pred očima kad čujem primitivce po tribinama kako zvižde tuđoj himni. To je baš odvratno, a daje dojam kako smo svi u Hrvatskoj takvi. Nikakve isprike tipa “pa i oni su nama zviždali” ne mogu oprati ljigavost situacije. Da, znam, odmah će reagirati primitivni predvodnik i napasti me kako umjesto da slavim nacionalni uspjeh i ponos, ja sad izvlačim nekakav “minorni incident nekolicine”. Da, tako se oni brane, kako je to minorno, kako je to “šačica navijača”, kako oni zapravo “reagiraju na nepravdu”, a uopće nije tako. Onaj tko zviždi tuđoj himni ili zastavi je primitivac.

Jeste li primjetili kako sport, sportski događaj, utječu na ljude različito? Jedni, na primjer, u zagrebačkom kvartu Rudeš slave, a cijeli Split se trese nakon utakmice Hajduka i Rudeša. Ili mnogi drugi, stotine takvih sudbina svakoga vikenda…pa skoro svakoga dana. Sport je zapravo život u malom. Sažetak dobrog i lošeg, koncentrat životnih istina. U možda 4 minute džudo natjecanja, ili sat i pol, dva ili više, pa sve do mjeseci na recimo Volvo oceanskoj jedriličarskoj utrci sportaš može osjetiti više emocija ili proći kroz više kriza nego u godinu dana života bez sporta. Ili sreće, tuge, napetosti, taktike, organizacije, svega što nam u životu treba. Zato se dobro baviti sportom, dobro ga je osjetiti u vlastitim žilama, na vlastitim pogreškama, u osobnim slavljima. Sport gradi ličnost, definitivno. Da, ponekad nažalost izgradi i loše likove, također. Nema ih puno, ali nađe se i kukolj u žitu. Ili žito u kukolju, po nekima. Veslači su se prošlog vikenda vratili u povijest. Nekada se veslalo zagrebačkim dijelom Save, jer druge vode za trening i natjecanje nije bilo. Od 1987., kad je izgrađen Jarun, veslanje je otišlo od popularnog Hendriksovog, željezničkog, “zelenog” mosta. Ali - vraća se. Barem jednom godišnje, počevši prije 3 godine. Čak su i olimpijci, ne samo zagrebački nego i zadarski, zaveslali uzvodno Savom. Najbrži osmerac je bio onaj u kojem su veslala braća Sinković, no poruka koju su veslači poslali je puno važnija od rezultata: svojom su regatom poručili koliko je važno zajedništvo, međusobno razumijevanje, uvažavanje, prijateljstvo, druženje, ali i napor, složnost, snaga. Taj duh, to jedinstvo nešto je što se u čamcu uči, a kad se nauči, ne zaboravlja se ni u kasnijem životu. Ne može u osmercu veslati svaki veslač sam za sebe, a jasno je da je čamac brz i jak onoliko koliko je izdržljiv njegov najslabiji član. I zato veslači kao da u svakoj utrci vade iz zaborava onu pradavnu “svi za jednoga, jedan za sve”. Samo neka im ideja i regata potraje, da nas podsjećaju, pa makar jednom godišnje, koliko je sloga i zajedništvo bitno u životu. S druge strane gledamo  najbolje svjetske jedriličare koji baš ovih dana kreću na put oko Zemlje u jednoj od najpoznatijih svjetskih utrka, Volvo. Mjesecima će biti na pučinama, uz vjetrove, oluje, valove i hladnoću, a lijepe, tople i sunčane dane neće imati vremena slaviti, jer će se utrkivati za velike, stvarno velike novce. Ali i za prestiž. U organizaciji Volvo utrke rade tisuće ljudi, a ona stoji milijune dolara. Koja razlika od gotovo kućne organizacije već spomenute savske utrke osmeraca veslačkog kluba Mladost, čija je cijena otprilike jednaka cijeni jednog jedinog koluta jedriličarskog užeta. Da, velike sportske priredbe trebaju i velike novce. Jasno, male priredbe trebaju male novce, ali mi u Hrvatskoj smo naučili bijeli svijet da i uz malo manje novaca, ali uz veliki trud doista znamo složiti sportsku priredbu. Godišnje se u Hrvatskoj dogodi više od 200 međunarodnih sportskih događaja. Ponekad je to samo jedna utakmica, ponekad jednodnevni događaj, a znamo mi složiti i višednevne sportske događaje. Uostalom, u siječnju je Lijepa naša domaćin Europskog rukometnog prvenstva, ako ste zaboravili. Imamo nos za dobru organizaciju, a zbog jedinstvenog gostoprimstva jednostavno nam vole davati priredbe i dolaziti iz različitih sportova, od ronjenja do, eto, rukometa. Nemamo, niti će Hrvatska ikada imati mogućnost organizacije najvećih priredbi, poput olimpijskih igara, ali za sada nam niti ne trebaju. Možemo odraditi pripremna natjecanja za Igre. Evo, skroz u medijskoj tajnovitosti su malobrojni na Gripama u Splitu preko vikenda gledali mlade europske stolnotenisačice i stolnotenisače koji su osiguravali put na Olimpijske igre mladih iduće godine. Radi se o budućnosti europskog stolnog tenisa, a Hrvatska će u njihovim mislima cijeloga života ostati važan dio karijere, bez obzira plasirali se ili ne. Ima u Hrvatskoj još, znate i sami, puno natjecanja o kojima čujete, čitate, a nadam se i sudjelujete. Međunarodnih ili jednostavno kvalitetnih, samo jednom ili svake godine. Zagrebačkim se ulicama trčao i sve masovniji i popularniji “Cener”, uz sve jaču konkurenciju i sve bolje rezultate. To i jest cilj priredbi koje se širom Kroacije održavaju. Da se uz međunarodno sudjelovanje potakne razvoj određenoga sporta u sredini, pa onda i šire, u cijeloj državi. Jednostavno zvuči, no nije baš jednostavno to i napraviti. Sve počinje od lokalnih zajednica i dobre volje, pa entuzijazma, organizacije, pa možda jednom preraste u nešto više. Unatoč nekim razmišljanjima da bi novce koji se potroše na organizaciju sportskih, posebno međunarodnih događaja trebalo zapravo ulagati izravno uz sport, ne bih se sasvim složio. Već sam i napisao zašto. Ne bude li motivacije, izravnog sudjelovanja u svjetskim sportskim tokovima, sportaši, a najviše najmlađi, ne dobijaju potreban poticaj i motivaciju. Natjecanja, utakmice, turniri, to je ono što sport čini sportom, a samim time i važnim dijelom života; sportskog, ali svakako i onog poslijesportskog. I hoće, bit će pogrešnih procjena, gledat ćemo još godinama neka natjecanja koja ničime nisu zaslužila biti u Hrvatskoj, no zbog onih koja jesu, izdržat ćemo.

JURA OZMEC

Kolega Robert Šola je u Sportskim novostima prije nekoliko dana napisao zanimljiv članak o tome kako se ove godine brzo i lako rješavamo trenera reprezentacija. Zadržao se na loptačkim i nešto popularnijim sportovima. Ustvrdio je da je jedini “preživjeli” Ivica Tucak. Posmjenjivalo ih je ove godine u odbojci, u rukometu, u nogometu, košarci… Istini za volju, Tucak je svjetski prvak, pa bi baš bilo zanimljivo slušati nekakvo objašnjenje njegove smjene. I sve je to u redu, ali zapravo inicira pitanja o statusu trenera, vrhunskih trenera ili trenera reprezentacija u hrvatskome sportu. Čini mi se da nema trenera koji neće potvrditi da je rezultat jedini kriterij. Imaš rezultat - vodiš dalje, nemaš rezultata - smjenjujemo te. Ispast ću PR Matjaža Keka; svako malo ga citiram, ali Kek je na pitanje tko će biti odgovoran ako Rijeka izgubi od Dinama, fino poentirao odgovorom: “a tko bi trebao biti? Kuhar?”. Usput, nadam se da je riječki kuhar zadržao posao nakon subote… Ostajem uz temu trenera u Hrvatskoj, vrhunskih trenera. Nakon što su mu djeca prestala skijati, Gips Kostelić se okrenuo braći Kolega. Ima želju i volju, što je dobro. S druge strane Joško Vlašić i dalje je samo s Blankom koja, nažalost, uopće ne nastupa, a od Joškova znanja hrvatska atletika tako baš i nema koristi. Pojavili su se i novi trenerski genijalci koji su lani u Riju doveli hrvatske sportaše do medalja. Neki su bljesnuli ove godine, neki traju dulje. Naprimjer taj gimnastički Krce, pa Hajnšek, Edis Elkasević, Bralić, Fantela, Pijetraj, mnogi. Svima njima, također, kao i sportašima, treba osigurati da ne brinu hoće li sutra imati za jesti, nego da dalje uporno grade svjetske marke u sportu. Zahtjevna uloga, ne samo njihova, nego i ljudi u klubovima, savezima, HOO-u. Nije baš lako povući granice ili neku virtualnu crtu kad je plaćanje trenera u pitanju. Bez njih, to je valjda svima jasno, jednostavno nećemo imati kvalitetnih sportaša ubuduće. Nego, izgleda da sam star i pregazilo me vrijeme. Thomas Bach je, naime, ozbiljno obećao da će razmotriti primanje natjecanja u esportu pod skute olimpizma?! Esport su video igrice, najjednostavnije rečeno. Imali su oni tako neki sastanak u Lausanni, pa su se složili da “ima elemenata” za priključivanje esporta olimpijskom pokretu. Ne vjerujem što čitam. Koji su to elementi koji zaluđenog tinejdžera koji bjesomučno “puca” po kompjuterskim protivnicima i ubija ih, a pri tom sjedi, ne kreće se uopće, povezuju s nastupom Sandre Perković na olimpijskom stadionu i osvajanjem zlata? Ili bilo kojega, nazovimo ga “tradicionalnoga” sportaša? Ma, neka se radi i o elektronskom nogometu ili NBA košarci, koji su grafički iznimno precizni i gotovo živi, ne vidim poveznicu. Dakako, dok nisam shvatio da je novi sponzor Međunarodnog olimpijskog odbora, svjetski poznata i bogata kompanija Alibaba, pokretač cijele priče. Alibaba je, ako niste znali, od siječnja ove godine sponzor Međunarodnog olimpijskog odbora i financirali su i organizirali da esport bude sastavni dio Azijskih sportskih igara već ove godine. Ujedno, predsjednik Američkog olimpijskog odbora, Larry Probst, predsjeda firmom koja plasira igricu FIFA po cijelome svijetu. Pa vi popunite praznine. Meni će i dalje to igranje biti napeto i zanimljivo gledati, možda malo zaigrati, dakako neki sport, a ne pucanje i ubijanje, ali ne pada mi na pamet uspoređivati to s pravim sportom, kao što to sve više čine u Aziji, sad već i na Bliskom istoku, a uskoro, siguran sam - i u Europi. Cijenim, kao i svatko, ogromno zanimanje za taj vid rekreacije mozga, ogromnu publiku, pa i enormno visoke zarade pojedinih vrhunskih igrača, no još uvijek ne mogu esport zamisliti ravnopravnim plivanju, atletici, košarci…. Kad već spominjem Aziju, u Japanu, posebice Tokiju, jedva čekaju 29. studeni. Nema veze s praznikom bivše države. Tad će početi odbrojavanje 1000 dana do olimpijskih igara u Tokiju. Veselje je počelo već ovog vikenda, po tokijskim metro stanicama su prezentirali nove grafičke elemente po zidovima i na putokazima, prepune različitih olimpijskih sportova. Pred gradskom se vijećnicom prvo malo pričalo, a onda se igrala košarka 3 na 3 ili se rolalo i potom penjalo po zidu, sve to unatoč jakoj kiši. Do 29. studenog će se po Tokiju slaviti i uzdizati olimpijske vrijednosti, a onda počinje pravo odbrojavanje. Baš nekako u završnoj fazi priprema za zimske igre u Pjongčangu, u Koreji. Pjongčang je gotovo na granici sa Sjevernom Korejom, pa se neke zemlje još uvijek preispituju hoće li ići ili neće, no Korejci se, oni južni, ipak nadaju da će svi doći. I Hrvati. Nema nas više ni u bobu niti u skijaškom trčanju, u skokovima ili hokeju nas nikada nije ni bilo, ali zato se nadamo solidnom odabiru Vedrana Pavleka u alpskim disciplinama. Baš iz tog razloga treba naglasiti početak alpske sezone bez Ivice Kostelića, dakle sezone u kojoj hrvatsko skijanje treba pokazati koliko vrijedi i koliko je naučilo i nasljedilo od Ivice i Janice. Sada su sami, nema više alibija, nema popravljanja. O zanimanju Hrvatske za takve zimske igre dovoljno govori da niti jedna medisjka kuća, osim HRT-a, u Pjongčang ne šalje novinare. Rokovi za akreditacije su prošli. Znam, dakako, da su cijene puta i smještaja enormno visoke, pa je i to razlog neodlasku, ali našlo bi se da ima nekog dobrog osjećaja, neke najave barem sigurne druge vožnje. Barem.
JURA OZMEC