Ne znam jeste li ikad bili na Krosu Sportskih novosti? Pri tom ne mislim jeste li se baš natjecali, nije nužno, nego jeste li jednostavno bili? Od 2006. na Bundeku, prije toga na Jarunu i Hipodromu, ili u počecima - u Maksimiru? Jeste li osjetili taj duh jedinstva, energiju mladosti, izazov trčanja? U nedjelju je otrčan 34. Kros Sportskih novosti. Ne za redom, jer je kros imao jednu dulju stanku od desetak godina u 90-ima. No, otkad je prvi put otrčan, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uz njega se veže neka posebna priča, neko zanimljivo ozračje. Baš zato bilo je iznimno važno 2003. obnoviti ga, vratiti ga među školarce i kasnije studente. Rečenica koju ste milijun puta čuli da su svi najveći hrvatski atletičari trčali na ovome krosu je, doduše, samo djelomično točna. Naime, pročitao sam negdje i brzopletu izjavu da su i Luciano Sušanj i Jelica Pavličić trčali ovaj kros. Oni su u doba prvoga krosa, 1974. bili već rekorderi i jako cijenjeni seniori. Nema veze. Možda je taj podatak inspiriran silnom željom da se krosu i na taj način udahne element tradicije i velike povijesti, ali dovoljno govori o važnosti razvijanja svijesti o potrebi kretanja, trčanja, bivanja na svježem zraku. Od najmlađih dana. Ta svijest, taj poriv, ta istina vratila je kros među nas, nakon Domovinskog rata i nakon čekanja da se Hrvatska oporavi, pa da školarci počnu trčati, sretni i neopterećeni. Dakako, čuo sam prije 15-ak godina, kad se pripremao povratak krosa, vrhunsku glupost kako je kros ostavština komunizma, da nam to ne treba… Valjda su čak i zadrti primitivci u međuvremenu shvatili što Kros, pripreme za njega, a u konačnici i rezultati znače prvenstveno klincima, a potom i nastavnicima, školama, cijelim gradovima. Eto i nedjeljni rezultati govore o tome kako su nam i dalje najbrži klinci iz škola izvan Zagreba. Bravo za njih, ali i mali ukor nastavnicima tjelesne kulture u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama. Pa i na fakultetima. Veže se ta priča i za onu koju sam već spominjao na ovome mjestu - a to je uništavanje atletskih staza, bacališta i skakališta u Zagrebu. I to zato jer se prostori, a prvenstveno pikiram onaj uz maksimirski stadion, namjenjuju samo nogometašima. Kad 5000 klinaca iz cijele Hrvatske trči na Bundeku i znamo da će veći dio vjerojatno doći u Zagreb na nastavak školovanja, kakvu im to poruku Zagreb uništavanjem atletske staze šalje? U najmanju ruku zbrčkanu, jer istodobno gradonačelnik Bandić, prigodno predizborno najavljuje izgradnju atletske dvorane. Nekako bi normalno bilo da novi Zakon o sportu brine i o takvim stvarima, o opstojnosti široke baze sportaša, o djeci. Dakle, ne samo o vrhunskim sportašima, nego i o onima koji u sportu uživaju i koji se nekim vidom sporta ili rekreacije bave da ne bi zakržljali ili da bi se jednostavno bolje osjećali. Znate, nadam se, da je Janica Kostelić prošloga ponedjeljka imenovala skupinu koja će pisati prijedlog novog Zakona o sportu. Kažu da će biti gotov do kraja godine. Kako istodobno već užurbano radi i skupina koja bi trebala zacrtati putove hrvatskoga sporta u budućih barem 8 ljeta, ovo će biti zanimljiva godina. I dok ovoj skupini koja se bavi strategijom predsjeda i vodi je bivša sportašica i sadašnja predsjednica jednoga sportskog saveza, upoznali smo ju na ekranu SPTV-a, u skupini koja piše Zakon o sportu na čelu je profesor prava, dr. Vanja Smokvina. Sportsko pravo kao opredjeljenje, predavanja na nekoliko fakulteta u Hrvatskoj baš na temu sportskoga prava, sudioništvo u mnogim knjigama, ili čak vlastite knjige, te višegodišnja suradnja s ljudima iz Ministarstva i s trenutačno drugim čovjekom Središnjeg državnog ureda za sport daju doktoru Smokvini pozitivne reference da bi to što treba napraviti mogao napraviti dobro. Malo, doduše, zapinje za oči da mu je nogomet prioritetan sport, da je o nogometu najviše pisao i u HNS-u najviše surađivao, da mu je u jednom radu nogomet čak i model za praćenje ostalih momčadskih sportova, pa imam mali strah. Naime, prethodni je, postojeći zakon bio napisan zbog HNK Hajduk, a usmjeren je jednim dijelom diskreditaciji jednog od čelnika GNK Dinamo, to nije nikakva tajna. Budući bi zakon, dakle, doista morao biti pisan kao zakon o sportu, jer inače zašto uopće mijenjati ovaj kojega imamo? Ili je najbolje možda napisati dva zakona - jedan o nogometu, a jedan o svima ostalima. Pa bi se pojedini saborski zastupnici, udruga Naš Hajduk i još poneki pojedinci tako mogli igrati poznavanja sporta mijenjajući svakih 6 mjeseci stavke zakona o nogometu, ovisno o plasmanu Hajduka na ljestvici, dok bi sav ostali normalni sportski svijet dobio zakon po kojem bi radili. Dakako, kako je voditelj skupine verziran i u radnom pravu i zna puno o sportskim zakonima u Europi, valjda bi se u taj novi zakon napokon mogle ugraditi i stvari koje bi sportu doista pomogle, a ne da je cijeli zakon zapravo skup propisa što se ne smije. Pratimo ih.

JURA OZMEC 

e-max.it: your social media marketing partner