U tjednom pregledu, pa makar bio Uskrs, bilo bi čudno i neprirodno da ne počnem s Tomislavom Židakom. Novinarom Tomislavom Židakom. Puno je toga ovih dana o njemu napisano i rečeno, pa nema potrebe da sve ponavljam, ali ima potrebe da se s njim i ovako oprostim, u ime svih nas sa Sportske televizije. Točno je, nismo bili isti medij, čak dapače, Tomica je nekako vješto izbjegavao TV kamere i mikrofone, bio je najsigurniji uz tipkovnicu, ali to ne znači da ne razumijemo koliko je velik, raznovrsan i potpun bio. Vrhunski novinar. Uzor. Hvala ti, Žile….U takvom ozračju, a zbog Uskrsa zapravo nedostatku punog sportskog života i događaja prisjetio sam se Sydneya 2000., kad sam postao nekako bliži sa Židakom. No, nije Židak tema. Tema je da tada nije bilo SPTV-a, nije bio ni na pomolu. HRT je tada pokrivao hrvatski i svjetski sport u tolikim količinama da smo na Prisavlju kolega Dušanović i ja vrlo često tadašnje Nedjeljno sportsko poslijepodne, studijsku emisiju prepunu prijenosa, reportaža, gostiju i snimaka počinjali već u 10 ujutro, a završavali oko 9 navečer. Tad je rasla ideja o uspostavi posebnog, tada trećeg kanala HRT-a posvećenog većinom sportu. Hrvatski olimpijski odbor podržavao je ideju. Ipak, nakon nekoliko godina, sporta je na HRT-u bivalo manje, posebno hrvatskoga, dok HRT nije odlučio jednostrano otpiliti HOO kao partnera i odustati od sportskoga kanala. Kad je država raspisala natječaj za specijalistički kanal 2010., nastala je Sportska televizija. I danas smo još tu. Doduše, nije nam ista situacija kao kad smo krenuli. Ne mislim samo na zloćudnog ministra koji nam je nanio ogromnu poslovnu i programsku štetu. Mislim na poziciju hrvatskoga sporta. Vi, kao građani Hrvatske sudjelujete u financiranju cjelokupnog sporta u Lijepoj našoj, kroz lokalne ili državne poreze, a dosta vas i kroz igranje igara na sreću. Međutim, netko se dosjetio, baš u isto vrijeme kad je nas onaj ministar tlačio, rasprodati hrvatski sport preko granice. Hladno, u tišini. Valjda zato da mi, SPTV, ne dogovorimo da hrvatski sport ostane u Hrvatskoj. I tako su ga fino prodali da vi, građani Hrvatske, danas morate dodatno plaćati da biste isti taj sport gledali. Naime, ne možete ga gledati ako nemate kabelski priključak. Naravno, ne sav, ali nogomet, rukomet, vaterpolo, djelomice košarku. Ono što ste prije i inače najviše gledali. Unatoč tome što iz različitih hrvatskih zakona možete izvući pojednostavljenu misao da bi ono što se plaća novcem poreznih obveznika trebalo istima biti dostupno. A većini hrvatski sport na televiziji, ipak, nije.Mi smo, na primjer, samo zahvaljujući emitiranju određenih reklama i razumijevanju nekih dobrih ljudi prošli tjedan emitirali jednu utakmicu dvoboja finala ABA lige uživo, ostale dvije tek kao snimke, nakon dugih pregovaranja. A zanimanje za tu košarku bilo je baš veliko. Radi se o Cedeviti i Zvezdi, dakako. Tako je malo truda potrebno da se sav, ili većina hrvatskog sporta, kroz ovu televiziju vrati vama na besplatnu platformu. Nama, inače, čak ni pretplatu ne plaćate, ako ste zaboravili. A vidimo se u 90% Hrvatske i najgledaniji smo sportski kanal zbog toga. Logično. Dobro je da neki sportski savezi shvaćaju kakve sve mogućnosti i neku dodatnu moć imaju s nama ne samo u promociji najuspješnijih svojih klubova ili pojedinaca, nego i u misiji privlačenja djece da se bave sportom. Jer, to je također naša dužnost. Baš zato smatramo da smo u zadnjih 6 godina napravili ogromne korake u dokazivanju da se bavimo korisnim poslom, od javne vrijednosti. Baš zato smatramo da bi država napokon mogla početi ispravljati pogreške učinjene u prošlosti i dati nam tu rolu javnosti, bitnosti za društvo. Čini mi se da volje za to u ovoj vladi ima. Ipak, da ne ispadne da vam cmizdrim, ovo sve je samo iznošenje činjenica za koje mi koji smo s ove strane mislimo da su ih i drugi, vi, svjesni, a vjerojatno niste. Zato ih govorim i pišem. Da vam kažem da idemo u tom smjeru. U duhu današnjeg dana mogao bih spomenuti i nekakvo naše čak i uskrsnuće, ali to baš ne bi bilo sasvim ispravno, pa ne inzistiram. Ako imate želju pomoći u vraćanju televizijskih prava na hrvatski sport, klubove i reprezentacije u Lijepu našu, za početak se, recimo, možete počete kladiti u kladionicama koje u Hrvatskoj plaćaju poreze, a ne u onima internetskima iz kojih vaš novac odlazi u austrijske, njemačke, češke, malezijske i tko zna koje sve ne džepove. Država, naime, baš iz tog izvora plaća vrhunski, ali i studentski i paraolimpijski hrvatski sport, a ako vaš novac ode u Maleziju, neće moći. oliko za danas, možda malo kraće nego inače, možda malo mračnije, možda malo neuobičajenije, ali sve točno.. JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner