Iskreno, pravila nogometne igre me baš puno i ne zanimaju. Ne kad je u pitanju divljaštvo. Onaj nogometaš Dinama koji je u koljeno udario kopačkom drugog nogometaša je - kriv. Točka. Da je to napravio nekome čekajući tramvaj na Trgu bana Jelačića, prespavao bi u zatvoru. Najmanje prespavao, ako ne bi i puno dulje koristio usluge objekta u Remetincu. Zar je zbilja nogometni stadion mjesto gdje se može raditi ono što se drugdje ne smije? Paliti i bacati baklje, vikati zabranjene rečenice crne prošlosti, vrijeđati, udarati ljude mučki…? Pa nije nogomet baš toliko različit od našeg svakodnevnog života. Ne bi trebao biti.
Ipak, za potrebu današnjeg teksta, podsjetimo se kako su u HNS-u svoju odluku objašnjavali sa zaštitom suca i njegove odluke. Zadržite se malo na tome. Sudac je, dakle, a ne neki vanjski utjecaj, najvažniji i konačni faktor odluke u nogometnoj igri. Očito. Već najmanje dva desetljeća je jedna od najbitnijih stvari kojoj se FIFA i UEFA odupiru, ali ne sasvim, uvođenje tehnolgije u nogometnu igru. Tehnološki sustavi koji bi trebali sucu pomoći u situacijama pogotka ili zaleđa nezaustavljivo ipak prodiru u nogomet. Hokejaši na ledu već dulje vrijeme koriste kameru da provjere neke odluke suca, tenisači imaju pravo zatražiti provjeru kamo je lopta pala, odbojkaši s posebnim tehničarem-sucem pregledavaju je li lopta dodirivala obrambene prste ili je pala izvan terena. Tehnologija dolazi. U Aziji su nedavno u raspored neslužbenih dvoranskih Igara jugoistočne Azije uz badminton, softbol, karate i slične sportove ušle kompjuterske igre. Ukratko, svijet sporta izgleda da nezaustavljivo ide u tri…smjera. Prvi je onaj koji zastupaju FIFA i UEFA, smjer je to koji vrlo sporo pušta modernu tehnologiju u svoj svijet. Žele zaštiti igrače i suce, pa i gledatelje naglih udara tehnoloških odluka, koje bi jako mogle naštetiti ugledu i slavi koju nogomet svakako ima. Žele zaštititi igru na razini ljudskoj poimanja same igre. Čak i ova odluka oko Soudanija u HNS-u je zapravo obrazložena time. Drugi smjer sam spomenuo, radi se za sada samo o azijskim potpuno suludim izjednačavanjima igranja badmintona ili nogometa reketom i loptom s onim kad te iste sportove igrate mišem ili joystickom. Trenutačni odaziv govori da se takve stvari vjerojatno neće održati zajedno. Ili jedno ili drugo. Treći smjer je za sport kakvog danas znamo možda najopasniji. Njega zastupa Thomas Bach, šef međunarodnog olimpizma. Posljednjih godina nekako previše olako, a službeno zato da se izađe u susret najmlađim generacijama, u program olimpijskih igara ulaze sportovi koji baš i nemaju sve uvjete da tamo budu. Počelo je s olimpijskim igrama mladih, gdje su neki tradicionalni sportovi dobili odbijenicu već u početnoj fazi tih igara. Kao - mladi se odupiru tradicijama, pa im trebamo dati nešto bliskije njima. Potom su u program ušli neki sportovi izgleda samo zato jer su im glavne zvijezde prisutne na fejsbuk ili tviter platformi s nekoliko milijuna pratitelja. Dakako, ti pratitelji su svi mahom tinejdžeri ili neznatno stariji. Za kraj sad Bach polako gura istu formulu i u “velike” olimpijske igre. Ne treba baš pretjerano slagati tu slagalicu da vrlo brzo dođemo do izvora svega toga u - marketingu i okretanju oglašivačke industrije baš društvenim mrežama. Uostalom, Bach je osmislio i otvorio cijeli sportski kanal, s vrhunskom tehnologijom i stotinama sati ekskluzivnih sportskih prava, a samo za internet? Njega, ili njegove oglašivače druge platforme izgleda baš i ne zanimaju. Podsjećam, da bi kanal profunkcionirao, a radi se o Olympic Channelu, olimpijskoj televiziji, uloženo je pola milijarde eura! No, nije ni u novcima sve. Ne znam sjećate li se Ljube Travice, jednog od najvećih odbojkaša zagrebačke Mladosti, potom nekolicine talijanskih klubova 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća? Nakon vrhunske igračke, prije 30-ak je godina počeo i vrhunsku trenersku karijeru u Italiji, Grčkoj, Poljskoj, Srbiji i Crnoj gori, Iranu. A od nedavno Ljubo Travica se vratio u svoju Mladost, doslovce kao pljusak iz vedra neba. Naime, ako je išta sigurno, to je činjenica da u Mladosti nema novaca, a da Ljubo svoj trenerski sat inače skupo naplaćuje. No, činjenica da je naglo ostao bez angažmana u Iranu i da je iz znatiželje svratio u stari klub bile su dovoljne da ga pitaju da pomogne. U nedjelju navečer je u drugoj finalnoj utakmici prvenstva Hrvatske njegova Mladost preokrenula 0:2 u 3:2 protiv Mladosti Ribole. Valjda je i to dio njegovih zasluga, iako nije baš bio sretan nakon utakmice. U trenutku kad se igraju tako neizvjesne utakmice, na pet setova, kad navijači putuju, kad se nešto događa, to treba iskoristiti u promociji odbojke, a ne od dvojice pristojnih policajaca koji su zbog anonimne prijave došli u Hrvatski odbojkaški savez provjeriti nekoliko putnih naloga raditi prenapuhanu aferu nekoliko dana prije izvanrednih izbora u savezu. Bit će nam svima ljepše….
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner