Tradicija je nešto od čega ne treba bježati niti zatvarati oči. Ne trebamo se praviti ludi, ali ni pretjerano luditi kad nam dođu neke obljetnice ili navru uspomene. Pa sam se tako sjetio 1987. i - Univerzijade. Da, uskoro će biti 30 godina od te ipak nejveličanstvenije priredbe u glavnom hrvatskom gradu. Zanimljivo, baš prvoga je svibnja te 1987. svečano otvoren Jarun, jedan od najljepših veslačko- kajakaških središta u svijetu tada, ali ne i sada. Veslanje i kajak-kanu su se u 30 godina dovoljno razvili da išču druge potrebe, a u međuvremenu je Jarun, pritisnut nedovoljnom brigom polako zatrpavan muljem. Znam, jasno, da se ekipa koja brine o Jarunu jako trudi, no u posljednjih 30 godina jedino što je Jarun postigao jest da se na njemu masovno kupaju Zagrepčani, a da oko njega cvate ugostiteljstvo. Sport je malo stavljen na stranu. Za pravu veslačku stazu kakve se danas koriste u svijetu Jarunu treba prvo generalno čišćenje i usisavanje metra mulja na dnu, potom proširenje zadnjega dijela staze za oko 15-ak metara i na kraju učvršćenje obale da se dalje ne trusi i ne stvara novi mulj. Dakako, nisam baš naivan pa da ne znam da to stoji novaca, a da novaca baš i nema. Tada, prije 30 godina trebalo je imati hrabrosti i novaca pa od polunapuštenog zagrađenog bivšeg savskog rukavca izdubiti bagerima 2000 metara veslačke staze, ukositi obale, urediti okolicu. Veslanje, naime, nije bilo uobičajeni akademski sport, Zagreb ga je ponudio kao dodatni sport na Univerzijadi, a na prijedlog veslačkih zaljubljenika, što su svjetski sveučilištarci s radošću prihvatili.
Zadnje tri veslačke olimpijske medalje, braće Sinković i Damira Martina u Riju, te zajednička u Londonu, iskovane su baš na Jarunu. Ako ćemo istinu zboriti čak i ona prva olimpijska hrvatska veslačka medalja, bronca osmerca u Sydneyu, također je ulaštena na Jarunu. Na kraju, pa skoro sve su veslačke uspjehe hrvatski predstavnici postizali treningom na Jarunu. Treningom, jer Jarun ne može kandidirati za velike priredbe. Ne dok mu iz muljnog dna lopoči rastu svakog proljeća i zatrpavaju stazu. Ne dok staza nije po uzusima svjetskoga veslanja. Ne dok se obala svakodnevno ljušti i stvara novi mulj. Kajakaši još tu i tamo prođu, njima su postavljeni gabariti ipak dovoljni i to je dobro, ali veslači ne mogu. Ne tražim sad da se odjednom svi okrenu Jarunu i riješe problem, znam da to ne može biti preko noći, ali činjenica je da zatvaranjem očiju prepuštamo Jarun mulju i punoglavcima, a otimamo ga veslačima i kajakašima. Pa zašto smo ga onda uopće, pobogu, gradili?? A veslači su točno 30 godina nakon svečanog otvaranja održali domaće prvenstvo na Jarunu. Pokazalo je ono trenutačnu snagu hrvatskoga veslanja, aktualni trenutak. Zagrebačka Mladost ponovo je najbolji klub, u konkurenciji 142 seniorska i 133 veteranska čamca. Vrlo dobar odaziv na prvenstvo, više od 300 veslačica i veslača iz dvadesetak klubova. Palac gore za to!
Nekako istodobno kad veslačka sezona počinje i zagrijava se, većina ostalih sportaša ulazi u završnice liga ili doigravanja. I dok se dosta detaljno možete informirati o pojedinim od tih natjecanja, zanimljivo da recimo rezultate utakmica finala hrvatskog košarkaškog finala za žene morate baš pomno tražiti, a možete ih naći samo u medijima koji su baš jako skloni košarci. A i to nakon duljega traženja. Ne brinite, treću utakmicu finala između Medvešćaka i Trešnjevke moći ćete u snimci pogledati na SPTV-u. I sve ostale, ako ih bude više od tri. No, nešto me drugo zanima. Kad nam je to NBA doigravanje postalo važnije od domaćih liga? Ne pričam samo o ženskoj košarci. Pričam o informacijama koje u medije ulaze na mala vrata, a domaće rezultate izbacuju na velika. Prodajom televizijskih prava izvan granica Hrvatske, domaći sport možete gledati samo ako dodatno platite. Neki od nas ne žele, neki nemaju, neki još uvijek to ni ne znaju. I tiskovine se na žalost sve manje prodaju, a da bi se i to malo prodale neki u njima inzistiraju samo na provjerenim temama iz samo nekih sportova, nerijetko i samo žuto orjentiranima. Više ni novinara nema dovoljno da sport uopće prate na dostojan način. Pravoga sporta tako ima sve manje, a hrvatski sport uporno nestaje iz hrvatske javnosti. Ima još razloga. Evo, u nedjelju sam bio u društvu varaždinskih stolnotenisača. To je, inače, grad koji ima čak tri stolnoteniska kluba u prvoj ligi, ali grad većinu novaca namjenjenog sportu daje jednom klubu u trećoj ligi. Malo su, valjda, pobrkali brojke. A malo je, doista malo potrebno da se sport jednostavnom i sustavnom promocijom probije do onih kojima bi te informacije bile zanimljive. U prvom redu do onih koji bi se sportom i sami htjeli baviti, ali niti ne znaju da se neke lige uopće igraju, da neki sportovi uopće postoje…
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner