Ono između Joshue i Klička - e, to je bio boks! Prava profi makljaža. Ne bih ni u prvom redu volio sjediti dok se njih dvojica tuku, a kamoli biti u ringu s bilo kim od njih. No, kad pokušavam provariti ove hrvatske političke igre zadnjih tjedan dana…ne znam, možda taj prvi red uz ring ne izgleda baš loše. Imam šanse. A s ovim promjenama na političkoj karti Hrvatske jednostavno ne znam što će se događati s inicijativama koje je pokrenula sportska državna tajnica. Da pojasnim, gospodin Plenković je metlom počistio svaki trag Mosta u svojoj vladi na samome vrhu. Ponegdje je krenuo i malo dublje, a pitanje je koliko će duboko zapravo ići. Hoće li počistiti baš svakoga tko je i pomislio da Most i njegovi obožavatelji rade dobro. Naime, krene li skroz duboko, što će se dogoditi s kadrovima koji su u Središnjem državnom uredu za sport? Vezanima uz Most, dakako. I odu li, hoće li se time zaustaviti stvaranje novoga Zakona o sportu, nacionalne strategije razvoja sporta u idućih 8 godina i slične inicijative? To bi mogao biti problem premijerovoj odabranici, Janici Kostelić. Možda će netko reći da taj sektor neće dirati. Zbog nje. S druge strane, ako Mostovi stjegonoše ostanu pozicionirani u sportu, kako će premijer objasniti brisanje svih Mostovih tragova iz ostalih tijela kojima je na čelu? Kako će to prihvatiti oni koji ga podržavaju? Smije li on to tako?
Iskreno, Mostove su se ideje o sportu, barem one izrečene javno, većinom zadržavale na izvikivanju ispraznih parola, iskrivljavanju činjenica i želji da Hajduk vječno bude prvak, pa naizgled veće štete ne bi bilo. Osim, jasno, ako sve svoje kapacitete, duboko skrivene, nisu upregli u stvaranje novoga zakona. Ne znam, jer unatoč mojoj molbi da o zakonu popričam s voditeljem radnog tijela za pripremu zakona, iznimno komunikativnim profesorom Smokvinom, iz Središnjeg državnog ureda mi nisu dali. A takve stvari se ne daju samo kad nešto skrivate ili kad - ništa ni nemate. I zato da skratim, ako premijer počisti Mostov kadar i iz Središnjeg državnog ureda za sport, opet se ništa povijesno neće dogoditi. Niti dobro, niti loše.
Puno bi lošije bilo da Zagreb, primjerice, izgubi stolnoteniski svjetski Challenger. Ne toliko zato jer sam profesionalno bio vezan za taj turnir, dok je bio na puno višoj stepenici svjetskoga ping-ponga, koliko zbog poruke koju bi Hrvatska poslala u svijet sporta. U Hrvatskoj se godišnje organizira prosječno stotinjak međunarodnih utakmica, turnira ili prvenstava. Evo, ovako napamet uz nastupe hrvatskih nogometaša, košarkaša, rukometaša, vaterpolista ili odbojkaša u europskim natjecanjima, uz Hanžeka ili Snježnu kraljicu samo ove godine imate i košarku 3 na 3 u Lipiku, taj stolni tenis, europsko prvenstvo u hokeju na travi u Zelini, daljinsko plivanje na Hvaru, teniski Umag, ali i neke manje turnire Istarske rivijere i slične, Rally Opatiju, pa sve do recimo Svjetskog školskog prvenstva u košarci koje je u subotu završilo u Poreču. Sport je raznolik, divan, očaravajući. Bježanjem od sudjelovanja u natjecanjima, bilo kao sudionici, bilo kao organizatori, Hrvatska bi izgubila svoju priznatu i poznatu auru sportske zemlje. Samim time, Hrvatska bi sportska stvarnost vrlo brzo prerasla u močvarni mulj sportskih uspomena na neka davna lijepa vremena. Ona vremena kad su djeca u Hrvatskoj mogla birati sport kojim će se baviti, koji će gledati u najboljim mogućim verzijama i koji će ih uvoditi u život kakav doista jest.
A u tom, novom sportskom životu došlo je vrijeme, očito, da se počnemo obračunavati s dopingom. Doping je droga. Ako se svijet bori protiv droge, pa čak i najgrubljim metodama, sport napokon mora početi borbu protiv dopinga. Pogađate, također najgrubljim metodama. Europska atletika predložila je da se svi rekordi koji su ostvareni prije nego je postojala ispravna doping kontrola jednostavno izbrišu. Drugim riječima, ako ste rekord postigli prije 2005., od kad se čuvaju uzorci antidopinga, više niste rekorder. Dakako, onaj tko će htjeti varati, varat će i dalje. Naprimjer, Lisa Nemec Stublić. Simpatična i draga maratonka je izgubila naklonost javnosti. Ne toliko zato jer je uzimala doping, nego zato jer je silom htjela druge optužiti, prvenstveno onu koja joj je uzorak uzimala, pa ljude iz Zagrebačkog atletskog saveza, pa iz Hrvatskog atletskog saveza, pa nepoznate počinitelje…svi su joj bili krivi, osim nje same koja je uzela doping! I zato je izgubila na sudu, zato je izgubila naklonost inače sportašima sklone hrvatske javnosti. Zato je vijest o tome da je i Međunarodni sportski sud presudio protiv nje prošla kao slučajna vijest.
Doduše, i ona vijest da je Stjepan Čelan ponovo glavni tajnik Europske karate federacije je također prošla kao slučajnost. Valjda smo takvi. Jer, njegov novi mandat također znači da se u Hrvatskoj dobro radi, da nam sport ima svrhu. Pa neka sport ima svrhu, makar i ovako slučajno…
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner