Napokon smo dočekali kraj nogometne priče s Kvarnera. Jasno, nisam originalan ako kažem da je to što je Rijeka prvak sasvim dobro za hrvatski nogomet u cjelini. To je nekako logično. Samo konkurencija razvija kvalitetu, bolju organizaciju, napetost, a to znači i vjerojatnu veću gledanost nogometa. Ne više ove sezone, ali svakako iduće. Slično će biti s košarkom. Nije još gotovo, ali pobjeda Cedevite u gostima kod Cibone, pa isto Cibone kod Cedevite znači da raste napetost, raste zanimanje za košarkaško prvenstvo. Malo sam tužan što u vaterpolu i rukometu nema takvih utakmica za prvaka, no nitko ne kaže da uskoro neće biti. PPD s jedne, a Jug s druge strane ipak su puno prejaki za bilo kakvu hrvatsku konkurenciju. Dobro, Jug je jak i za europsku konkurenciju, ako ćemo iskreno. To je po europskim kriterijima, zapravo najjači naš klub. Nekako osjećam, zapravo znam da će mnogi odmah potegnuti pitanje masovnosti, uvjeta i bezbroj drugih stvari u usporedbi različitih sportova, ali realno - Jugaši jedini igraju dovoljno kvalitetno da postanu europski prvaci. Nitko drugi. I to je činjenica što se tiče nazovimo ih - popularnijih, gledanijih hrvatskih sportova. Loptačkih, dakako. No, nije mi namjera sad opisivati uspješne ili manje uspješne klubove. Još manje bih ulazio u potanke analize međusobnih odnosa pojedinih naših klubova i sportova. Jabuke i kruške nikako ne valja miješati. Osim u kompotu. Jako sam radostan kad vidim da je Cedevita, primjerice, usred razračunavanja s Cibonom odlučila organizirati Dječji dan u svojoj dvorani na Velesajmu. Klinci tako piju košarku na veliku slamku. Oni koji jedan dan na televiziji zabijaju koševe i bore se za naslov prvaka Hrvatske, drugi dan s njima haklaju i druže se. Odlična akcija. To je način kako klince i klinceze privući sportu. Jugaši već godinama nemaju nikakvih problema biti prvi klub svojega grada, klinci tamo dolaze sami od sebe, a sad je Dubrovnik dobio i državne prvake u stolnome tenisu. I oni su, kao i Rijeka u nogometu to prvi put u povijesti. Ma, definitivno se nešto dobro događa u hrvatskome sportu. Nije to sad neki općehrvatski preporod, ali je dobro vidjeti da se u klubovima trude dovući mlade, kako na tribine, tako i u sport, da se njime bave. Kvalitetno! Prošlo je, čini mi se, ono vrijeme kad su sportski moćnici telefonima rješavali financijske i ine probleme, a nerijetko dovlačili mlade sportaše iz drugih klubova. Došlo je doba da izdanci vlastitih sportskih škola počnu drmati hrvatskim ligama i prvenstvima. Polako, ali sigurno. To zapravo i jest bit vrhunskoga sporta, da zagrije djecu da se sportom, bilo kojim, bave. Gledam, primjerice, mlade atletičare Hrvatskog akademskog atletskog kluba Mladost. To je od prije 2 godine klub Sandre Perković, ako niste znali. Prije dvije godine klub je bio na izdisaju, možda je 50 klinaca treniralo. Sad preko 500 djece dolazi na stadion, a tijekom vikenda su na državnom kupu za juniore čak i neke medalje uzeli. Znači da se promijenio stav i ponašanje prema ustroju i bavljenju s najmlađima. Spomenuo sam stolnotenisače Libertasa iz Dubrovnika. Imaju, istina, legiju nedubrovčana u klubu, ali i jednog sjajnog mladog domaćeg igrača, Mihu Simovića. Baš on je osigurao “Piturima” naslov prvaka, pobjedom u sedmom dvoboju trećeg susreta za prvaka. Ili Tin Srbić, nova gimnastička zvijezda, osvaja medalje, evo u Osijeku zlato. Pa ako hoćete, sličnu priču pričaju i mladi nogometaši Hajduka, te mnogi, mnogi drugi koji, na sreću, dolaze. U brojnim hrvatskim sportskim kolektivima. Ne mogu ih ovdje, na žalost sve nabrojati, ali vjerujte da ih ima.
A u nekakvoj prolaznoj točki od tih klinaca prema vrhunskim sportašima su i sve bolji hrvatski školarci i studenti. Poreč je nedavno, uz prijenos na Olympic Channelu ugostio najbolje školarce košarkaše svijeta. Akademski sportaši su, također ovoga vikenda u Biogradu završili svoja prvenstva, uz zaista uzbudljive sportske dvoboje. Možete ih gledati cijeloga tjedna u programu SPTV-a, pa ćete se uvjeriti da je tako. Uostalom, nisu li neki sportski kolektivi hrvatskih veleučilišta u borbi za ulazak u ozbiljne hrvatske lige? Vern u rukometu, futsalu i košarci, recimo…
Činjenica je, dolazi ljeto, neki drugi sportski interesi će idućih 2 ili 3 mjeseca biti u žiži, ali sve se ipak svodi na isto, na želju da svi budu bolji. Vraćam se HNK Rijeci. Njihovi su navijači slavili i proslavili prvi naslov prvaka, ali tek u idućim će mjesecima u klubu shvatiti kakve su si tek sad obaveze navalili na glavu. Izgleda, ipak, da oni to mogu izdržati. Imaju novaca. Pitanje je koliko to svi drugi koje sam spomenuo, a i ovi koje nisam, ali su u sličnoj poziciji, mogu? Za hrabrost davanja prilike djeci i poticanja najmlađih na bavljenje sportom, sasvim sigurno treba potpora sustava. Kako se sve mijenja, pa i stav države prema situaciji da djeci treba dati maksimalni poticaj u bavljenju sportom, očekujem uskoro pozitivne vibracije s najviših pozicija.

e-max.it: your social media marketing partner