Na početku bilježim dvije srebrne europske medalje ovog vikenda. Damir Martin u samcu u češkim Račicama, a Jugovi vaterpolisti su u Budimpešti pobjedili Olympiacos i Pro Recco, izgubili u finalu od Szolnoka. Mađari su bili bolji, trener Vjeko Kobešćak im je u minutama nakon utakmice među prvima čestitao. Iskreno. Kao što je iskreno locirao da je došlo vrijeme da u devetom finalu, nakon 8 pobjeda u 2 sezone Jug kapitulira. Nisu mogli, Mađari su bili bolji. Upravo tako je to Vjeko i rekao. To su veliki treneri. No, nisu baš svi treneri takvi. Ali, to sasvim sigurno znate i sami. Problemi s trenerima su, izgleda, hrvatska realnost. Pokušaj analize zašto je tome tako neće me svrstati u inovatore u sportu, ali niti zapravo u svemu tome ima tajni. Kako god okrenuli, ispada da je novac glavni, ako ne i jedini prekidač zbog kojeg čak i solidni treneri padaju na testu ljudskosti i znanja. Ponekad, ali u puno manje slučajeva riječ je i o egu. Egu zbog kojega su neki treneri čak spremni uništiti svoje pulene ne bi li zaštitili svoj ego. No, takvih je manje. Na sreću. Prošli je tjedan tako trener nogometaša Splita zaključio kako su svi, osim njega, krivi za ispadanje kluba iz prve lige. Usputno je još izvrijeđao i službenog spikera na stadionu. Pa smo saznali i da im plaće nisu stigle 7 mjeseci. Dakle - novac. Sandra Paović se nakon odličnih rezultata paraolimpijaca odlučila razračunati s trenericom Mirelom Šikoronjom. Ako je suditi prema podacima koje imam, opet je izgleda novac u osnovi sukoba. Naime, Sandru trenira, osobno, jedna trenerica, a Mireli se pišu uspjesi i, dakako, nagrade. Kako god bilo, ne smatram da je svečarski povratak u Hrvatsku s nekoliko europskih paraolimpijskih medalja trenutak za ovakve obračune. Posebno ne ako je točno ovo s novcima. Vjerojatno iz tog istog razloga su u nama graničnoj zemlji ukinuli nagrađivanje trenera na osnovu rezultata sportaša. Pretpostavljam da su se susretali sa sličnim pričama i situacijama, koje su vodile u skandale. Osobno baš i nisam za takvo rješenje, jer je više nego jasno da su baš treneri, dobri treneri, ti koji stvaraju sportaše kroz generacije. Osim onih nekih koji super uspjehe imaju samo sa svojom djecom, no sad to nije tema. Inače, na SPTV-u možete kroz program, gotovo svakodnevno vidjeti kratke epizode serijala nazvanog “Najbolji svjetski treneri” u kojemu doista najbolji treneri hrvatskih sportaša govore o svojim metodama, tajnama, propitkivanjima, dilemama, akcijama i procjenama, te putu od početka suradnje do olimpijskih i svjetskih medalja. Dakle, kvalitetnih trenera u Hrvatskoj, uklučujući sve sportove, ima. Dokazali su se i dokazuju se. Mnogi su poznati i priznati, dobre novce zarađuju i izvan granica Lijepe naše. Na tim im radnim mjestima baš i ne pada na pamet okrivljavati službenog spikera za poraz ili na svečarskim press konferencijama sipati žuč. Zna se što je red, a ima nešto i u kućnom odgoju…Pa se čovjek zapita tko su oni, gdje su se školovali, kako uče, što rade, kako se razvijaju, što čitaju. No, prvenstveno, gdje se školuju? Naime, po hrvatskom zakonu rad sa sportašima može biti samo u rukama onih koji su završili određene škole, ili pojedine trenerske tečajeve. To uključuje i visoke i više škole, prvenstveno Kineziološki fakultet, ali čak i privatne tečajeve, dok je dosta dilema bilo oko diploma koje izdaje Hrvatska olimpijska akademija.
U svakom slučaju trenera imamo, izgleda dovoljno. No, pomalo je iritatntno da određeni broj njih čim izađe iz klupa za učenje žele sebe prikazati i - što je bitnije - prodati barem kao svjetske prvake. Pa svojim postupcima i metodama ugrožavaju sportaše. Nestručnost i loše procjene dovode vrlo često do pregaranja onih najmlađih, koje neuki treneri tretiraju kao odrasle osobe i pretjeraju, zgade im sport. Nekažnjeno. A ne postaje se baš Ratko Rudić ili Nikola Bralić ili Pero Kuterovac preko noći. Najopasniji su oni koji svoje uspjehe žele postići uz zabranjena sredstva. Ono što se svakako mora dodati u zakon ili sustav jest da i treneri odgovaraju za pronađeni doping kod sportaša. A ne da jedna hrvatska sportašica padne baš nedavno na doping testu, a njezin trener hladno nastavi raditi s drugom, koja, gle vraga, baš odjednom naglo napreduje….
Zbog svega toga, pa zar ne bi napokon trebalo povući neke granice, zadati neke okvire, u konačnici osmisliti neke kazne za nesavjesne trenere? Stvoriti neku vrst trenerske hijerarhije, da se zna tko može i smije - i kako! - raditi s najmlađima, a tko sa seniorima. Da se znaju i kazne za one koji tjeraju ili poskrivečki truju svoje sportaše dopingom. Znam, postoji otkaz, postoji loš glas, ali u Hrvatskoj???? Pa ljudi ovdje ni važnije stvari ne pamte dulje od 3 mjeseca, a kamoli neku grešku nekoga trenera ili aferu nekoga sportaša. Zato nam treba i u toj grani sporta sustav, pa možda i taj sustav ili barem neka njegova naznaka osvane u novom Zakonu o sportu.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner