Dakako da Darijo Srna nije uzimao nikakav doping, dakako da mu je sve podmetnuto i dakako da je nemoguće da ijedan Hrvat ikada bude pod dopingom. Sve je to bjelosvjetska zavjera protiv nas Hrvata. Istodobno, dakako da svi drugi uzimaju doping, dakako da svi drugi to rade svjesno i dakako da je to sve dio sustava svih onih drugih. Točka. Dobro jesu li stvarno ljudi toliko naivni, pa i glupi? Sportaševa karijera traje do recimo 30., 35. godine. Nakon toga je prepušten sebi, a da nikad do tada nije imao dodir sa stvarnim životom. Ili je to bilo jako sporadično. Većinom drugi razmišljaju o tim stvarima. Pa kad mu se dogodi ozljeda zbog koje mora pauzirati, ne nastupati, ne zaraditi makar i 100 eura, sportaš će učiniti sve da se što prije vrati i barem još malo zaradi, da bi uopće mogao preživjeti od prestanka karijere pa do smrti. Tako ih uče. Vrlo su rijetki oni koji uopće toliko mogu zaraditi da im je period poslije karijere osiguran financijski. Vrlo rijetki. Većinom se sportaši razbiju o hridi stvarnosti kad postanu bivši sportaši. Odjednom ih nitko ne treba, odjednom su prepušteni sami sebi, odjednom se sami moraju brinuti o tome što će jesti i tko će plaćati struju. A novaca odjednom više nema. Ne svi, slažemo se, ali velika većina. Nije lažna anketa koja je među 4500 olimpijaca iznjedrila da bi njih čak 82% uzelo doping, koji im garantira olimpijsku medalju, ako bi znali da ih neće testirati. Isti bi postotak bio i među onima koji zbog ozljede ne mogu nastupati, a doping bi im to omogućio. Siguran sam. Uostalom i Mirko Filipović je upavo to potvrdio javno. Rezultat, medalja i uspjeh važniji su od zdravlja, a ponekad i od života. Logika je “neće valjda baš mene…”
I zato se trebamo okrenuti sustavnom zbrinjavanu i izobrazbi naših sportaša. Svih, i onih rekreativnih. Evo, baš u subotu je čak i naš premijer podržao akciju Europskoga tjedna sporta, koji je javnosti predstavio Središnji državni ured za šport.
Što nam je premijer dolaskom na Jarun poručio? Prvo, dakako politički važno, da maksimalno podržava rad Državne tajnice Janice Kostelić. Drugo, nisam siguran. Ako podržava akciju kao akciju - u redu, i to je dobro. No važnije bi bilo da učini sve da Hrvatska ubuduće ne bude “zemlja između zlata i srebra”, kako je duhovito asocirao kolega Igor Flak u Večernjem listu. Zemlja između zlatnih slovenskih i srebrnih srbijanskih košarkaša na nedavnom europskom prvenstvu. Slovenci, eto, u svojoj kurikularnoj reformi ili kako god su ju nazvali, kreću sa satima tjelesnoga odgoja svaki dan u osnovnoj školi. Izvrsno. Zašto je problem da to naprave i u hrvatskim školama? Pa vjerojatno zato jer, jedan - većina osnovnih škola nema dvorane za tjelesni, dva - jer nam taj dio razvoja mlade osobe uopće nije bitna i tri - jer bi svaki takav čin rezultirao uspjehom tek za 5 ili više godina, dakle nije važan za ovu vladu, jer su izbori puno prije. Svaki od ta tri razloga, kad bi se i počeo rješavati, doista treba puno napora da se smjesti u svijest političara, ali i nastavnika, roditelja i djece. Generacijama šutke opravdavamo da se matematika mora znati ali da je bez veze da nam djeca imaju dvojku ili trojku iz tjelesnog, iako se uredno porežu ili slome nokat kad im dobacite loptu. Neće i nije cilj da nam sva djeca postanu svjetski prvaci i olimpijski pobjednici ako svakoga dana otvore nastavu s razgibavanjem. Cilj nam je, valjda, da preduhitrimo akcije nabijanja poreza na mobitele i luksuz, a uskoro vjerojatno i na zrak koji dišemo, jer nam je država nesposobna zakrpati rupe u zdravstvu. Previše bolujemo. Pa dajte da se djeca bave tjelesnim odgojem u školama, dajte da skaču zgrčku i raznošku, umjesto što nabijate nove poreze preko mobitela na kojima se klinci zabavljaju umjesto da skaču. Da, znam, rezultati će se pokazati tek za 5, a vjerojatnije tek za 10 godina, ali ako jednom ne počnemo, kao eto zlatni Slovenci, nikad se neće pokazati, a mobilna telefonija bit će sve skuplja? Do kada?
Europski tjedan sporta je sjajna manifestacija; svi se mi, pa i u medijima, rastrgnemo da sve reklamiramo i podržimo. I? Nakon tjedan dana nikome ništa. A klinci i dalje idu u škole u kojima nema dvorana, u nekima uopće ne rade tjelesni, minoriziramo tjelesnu aktivnost maksimalno, a ministri nam uporno traže još više i više i više novaca u zdravstvo. Budimo realni, s većim brojem sati tjelesnog odgoja bit ćemo zdravija nacija, a nadarena djeca za sport prije će se u sport i sportske klubove prebaciti, prije će sportski sazrijeti, bit će ih više, a samim time i sport će na najvišoj natjecateljskoj razini biti zanimljiviji i kvalitetniji. Kvalitetnim tjelesnim odgojem, koji od nastavnika zahtjeva i predavanja o štetnosti dopinga, u najranijoj fazi odrastanja stvarat će se svijest o štetnosti istoga. Isto tako, uz svakodnevnu nastavu otvara se mogućnost prezentacije negativne uloge huliganizma. Drugim riječima, može se utjecati na djecu i u ta dva, vrlo opasna načina djelovanja na tinejdžere. Dakle, klinci nam u najopasnije razvojne godine mogu i trebaju ući oboružani znanjem i stavom o dopingu, dakle drogi i huliganizmu, dakle kriminalu. Ali ne, mi ćemo, očito, i dalje njegovati dobri duh nečinjenja ničega, nebavljenja tjelesnim odgojem, neučenja o drogama i dopingu ili huliganizmu, čekajući nove izbore i zbrajajući ustaše i partizane.

e-max.it: your social media marketing partner