Izgleda kao da ima šanse za Hrvatsku. Dobro, riječ je o svijetu sporta, ne o nekim drugim hrvatskim stvarima. Naime, dosta iskreno zvuče vijesti i rečenice da smo ponosni na srebro braće Sinković na svjetskom prvenstvu u Americi. Pazite, Hrvati ponosni na srebro? Zvuči bogohulno, izdajnički, nestvarno, zar ne? No, izgleda da su rečenice iskrene, kao i puna podrška četvrtoplasiranom Damiru Martinu u samcu. Inače, a to znam iz prve ruke, veslači nisu baš skroz normalni ljudi. Gotovo svi koje ja znam su završili neke škole, postali uspješni u svojem poslu nakon izlaska iz čamaca. Školovali su se, većinom, uz naporne treninge. No, nikad se neće žaliti, a kamoli priznati da su ozljeđeni, da imaju zdravstvenih ili inih problema. Potpuno suprotno od onih nesigurnih sportaša koji unaprijed potanko pričaju o ozljedama, problemima, itakodalje. Koliko vas zna da Valent Sinković zbog ozljede rebara nije sjedio u čamcu gotovo pola godine? A onda njih dvojica krenu trenirati, okupiraju Peruču svojim zaveslajima ljeti dok se normalan svijet odmara i uzmu srebro na svjetskom? U disciplini koja nije baš sasvim njihova. Iako, svi veslači to znaju - lakše je iz čamca na pariće, s dva vesla, preći u rimen disciplinu u kojoj svaki veslač drži jedno veslo. Lakše nego obratno. Ipak, ne i lagano. No, bez obzira na taj tehnički podatak i bez obzira na broj vesala, još uvijek morate odveslati 2 tisuće metara protiv vrhunskih protivnika. Zato su Valent i Martin Sinković, a i Damir Martin sjajni. Imaju tjelesne predispozicije, imaju želju i volju, braća imaju i najboljeg svjetskog trenera. A sad imaju i Hrvatsku koja kliče da je baš super što su uzeli srebro. Dakle, Sinkovići, zajedno s Damirom Martinom imaju moć mijenjati hrvatsku sportsku realnost? I dalje mi zvuči znanstveno fantastično. Ostavština nam nije bajna, mi u Hrvatskoj puno predugo cijenimo samo prvake, a sad su nam sportaši pokazali da trud, zalaganje, rad i krv na žuljevima znamo cijeniti pa makar i ti isti sportaši nisu prvi?
E, da. To je tako u Hrvatskoj, ipak, samo djelomično. Naime, u Slavonskom Brodu imaju drugačije aršine, one na koje smo se naučili, izgleda. Tamo roditelji kadeta lokalnog kluba “Željezničar” ulaze u nogometni teren ako rezultat nije po volji njihovom klubu i mlate kadete, dakle djecu protivničkog kluba. Doslovce. Nogama ih gaze. Da stvar po nogometnu organizaciju bude još gora, takvo stanje navodno traje već godinama. I to je Hrvatska, očito. Sramotna Hrvatska.
Nogometne klubove, izgleda, trebaju voditi Slovenci ili Španjolci da bi se poštovala kakva takva hijerarhija, jer ako je Hrvat na čelu struke, onda dobije batinom po glavi stanovnika. Kao što će, slutim, u zaborav otići nedavno prebijanje trenera Dinama, tako će, užasavam se, postepeno svi gurati pod tepih podatak da tamo u nekom klubu odrasli ljudi tuku djecu nogometaše samo zato jer su postigli pogodak igrajući se. Bolesno.
Pitam se kako u takvom ozračju ponovno očekivati nekog Tonija Kukoča da nas oduševljava ne samo na košarkaškom terenu, nego i da nakon svih silnih uspjeha uđe u Kuću košarkaške slave. Toni je to neki dan uspio kao četvrti hrvatski košarkaš, poslije Kreše, Dražena i Mirka Novosela. A ne bi da je mlatio tuđu djecu koja su igrala basket pod prozorom, recimo. Ne bi sigurno. Ne bi mu dovoljna bila 3 naslova europskoga prvaka s Jugoplastikom niti 3 NBA naslova s Bullsima. Ma ne bi mu dovoljno bilo ništa. Sport i ljudi u sportu prepoznaju izrode i varalice, ali i istinske umjetnike, kao što je Toni bio kao košarkaš i uzorne članove zajednice poslije karijere. Sportaši se međusobno vrlo brzo lociraju i procijene, nema pogreške. Doduše, sportaši su većinom i dobrice, zapravo vjeruju da su ljudi dobri i dobrohotni. Da se sportaše pita, svima bi trebalo izaći u susret. Primjerice na tenisu u kineskom Šenženu bi sve napravili da izbjegnu neugodnu situaciju u kojoj izraelski tenisač Dudi Sela usred meča protiv Aleksandra Dolgopolova odlazi s terena, jer mu u tom trenutku počinje praznik Yom Kippur. No s druge strane probajte razmisliti kakve bi sve ustupke morali organizatori različitih sportskih događaja, liga i turnira raditi kad bi stvarno udovoljavali svakoj religiji ili čak i sekti u svijetu. Pa pola se liga ne bi nikad odigralo. Zato sport mora biti izvan svega i iznad svega. Uostalom, ako ste bili ikad na džudu, a ovaj zagrebački je odlična prilika, znate da tamo nema, da je zabranjeno ulaziti na tatami s vjerskim simbolima, potrebama ili kretnjama. Jednostavno se morate posvetiti samo džudu i pravilima tog plemenitog sporta koji u osnovi ima baš poštovanje prema sportu, sucu i protivniku. I tu je kraj svim drugim oblicima poštovanja. Zato i osvaja svijet tako brzo i sve više, pa i Hrvatsku u kojoj je već i pokrenut projekt “džudo u škole”. Dakako, u današnjem svijetu u kojem čak i velika Barcelona zbog politike i bojazni za navijače mora odigrati utakmicu pred praznim stadionom svaka, pa i najmanja odlučnost u građenju sporta kao istoznačnosti za istinu i etiku je dobro došla.
Kako onda ne nadati se da je podrška Sinkovićima ipak pokret prema novoj, normalnoj Hrvatskoj, koja cijeni rad, a zaboravlja rat?
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner