Definitivno bismo svi trebali početi učiti osnove sporta. Sportaši, treneri, novinari, a onda i vi koji sport pogledavate iz fotelja ili o njemu ćakulate uz jutarnju kavu. Posebno oni među vama koji se svakodnevno i uporno javljaju s različitim izmišljenim imenima pod sportske tekstove na portalima i na sve forume gdje mogu, kako bi sebi dali kakvog takvog značaja uporno vrijeđajući. Najviše oni koji isključivo kao navijači jednog nogometnog kluba kroz neku udrugu uporno pokušavaju mijenjati Zakon o sportu, a o sportu zapravo pojma nemaju. Tema je univerzalna, tiče se Hrvata, a potekla je, slučajno, iz nogometa. Mogla je, možda i iz rukometa, veslanja ili dizanja utega, ali kako nam je nogomet u medijima, osim ovog medija, dominantan, tako najviše doznajemo sve što neki nogometaš kaže ili napravi. Naime, ono što u cijelom svijetu znaju, Hrvatima treba polako ali uporno servirati slovenski trener na klupi nogometaša Rijeke. Otprilike ću ga citirati nakon poraza Rijeke od Pule: “oni su pogodili, mi nismo, zato su pobjedili”. Koja divna sportska istina. Čak i životna. Dakako da Hrvati puno više komentiraju Kekovu navodnu izjavu da je “Slučajno sudio sudac iz Osijeka”. To je jedino što brine Hrvate. Tko će ukrasti, podvaliti, namjestiti, ubiti sport i ljepotu i neizvjesnost bavljenja sportom. Pa koju bi to draž imao sport kad bi Rijeka baš uvijek pobjeđivala Pulu ili kad suci nešto ne bi previdjeli? E, sad, rekao Kek to drugo ili ne, tvrdim da je zbog one prve bjelodane istine šteta što je premalo kekova u Hrvatskoj. A možda i nije. Jedan malonogometni trener, Robert Grdović, bio je nekoliko godina u Sloveniji, ispada - na čišćenju od hrvatskih sindroma zvanih “lako ćemo” i “protivnik će se sam pobjediti”, pa je usred Zagreba to i pokazao. On, naime, trenira futsal ekipu Nacionala. A oni su prošli u završnu fazu malonogometne Lige prvaka i to na velika vrata. U krizi hrvatskog futsala neposredno nakon neodlaska reprezentacije na europsku smotru, Nacional je vratio povjerenje u mali nogomet. Robert Grdović svakako je zaslužan za to.
A inače, jeste li primjetili ovaj lagani trend angažiranja stranih trenera u hrvatskome sportu? Nakon mnogobrojnih uspješnih stranaca - igračica i igrača, kao da se okrećemo trenerima. Sve više ih dolazi ovamo, dok je istodobno jako puno hrvatskih stručnjaka negdje vani. Zanimljiv fenomen. U subotu smo tako mogli gledati dva stranca na klupama Cibone i Cedevite, o nogometnim klubovima sigurno znate gdje su stranci, čuveni Kasim Kamenica je u PPD-u, a to je samo vrh sante. Kao dodatak tom trendu je zapošljavanje hrvatskih stručnjaka, ali tek nakon što se dokažu u inozemstvu. Evo, ranije spomenuti Grdović ili u konačnici i Zlatko Dalić. Koji smo mi sportski i logički čudaci. Ili u ovom okruženju, prepunom podcjenjivanja, prevara, korupcije i sinkopa zapravo nitko ne može steći onu potrebnu sigurnost i praksu i pokazati se koliko vrijedi, pa zbrišu van i tamo pokažu punu vrijednost? Pri tome, dakako, ne mislim samo na sport. No, vratit ću se malo na košarku. Ponovo su Cibona i Cedevita postali, barem nakratko, tema dana. Košarka ima svoj krug ljudi koje zanimaju taktike i igračke vrijednosti, a oba zagrebačka kluba krenuli su u sezonu relativno sigurno. Svakako da bi i jednima i drugima odgovaralo da stalno pobjeđuju, ali ako smo nešto shvatili o biti sporta, onda je jasno da to jednostavno ne mogu. Posebno ne igrajući ritmom kako oni igraju, dakle non-stop. Gledajući taj dvoboj, stječe se osjećaj da bi hrvatski košarkaški izbornik, Ivica Skelin, ipak mogao složiti jednu solidnu ekipu za skorašnje svjetske kvalifikacije. E, sad, koliko dobru i uspješnu, to doista ne znam. I dalje će se Hrvatska boriti s mjestom organizatora igre, to je jasno, a vidljivo i na utakmici u subotu u Draženovu domu. Sretno svakako.
Ne znam jeste li čuli da je i Europska atletska federacija proglasila najbolje natjecatelje za 2017.? Kod žena to je Aikaterini Stefanidi, grčka motkašica, kod muškaraca Nijemac Johannes Veter, bacač koplja. Hrvatskih predstavnika nigdje. Ni Sandre Perković, iako je ostvarila najdalji hitac diskom u zadnjih 25 godina u svijetu, iako je aktualna europska, svjetska i olimpijska pobjednica, sa svjetskim zlatom ove godine iz Londona, iako je pobjedila na Dijamantnoj ligi. Nije bila ni u najužem krugu. Znam da zvuči prejednostavno, sirovo, ali kad su u Hrvatskom atletskom savezu bili ljudi od atletskog formata, dakle Luciano Sušanj i Siniša Ergotić, hrvatska je atletika u Europi i svijetu kotirala bolje, ovakve su nagrade dolazile u Lijepu našu. A rezultati su možda bili čak i slabiji nego danas, ukupno gledano. Tad je i Split u jakoj konkurenciji dobio organizaciju Svjetskoga kupa. Danas, na žalost, to jednostavno neće biti moguće, pa će Sandra, ali i Sara, bivati blizu, ali ne preblizu ovakvim nagradama. Dakako i vama i meni je jasno da biti najbolji u izboru matične federacije nije svrha bavljenja atletikom, ali dobro zvuči kad vas europska, ili svjetska federacija proglase najboljom, ili barem jednom od 3 ili 4 najboljih u vašem sportu.
No i to spada u osnove sporta. Možda malo proširene, ali ipak osnove…

e-max.it: your social media marketing partner