Koje datume ili barem godine pamtite kada je u pitanju neki bitan događaj u hrvatskom sportu? Na primjer, 1992. je Hrvatska prvi puta nastupila samostalno na olimpijskim igrama, a u 1998. su hrvatski nogometaši osvojili broncu na svjetskom prvenstvu. Hoćete li ovu godinu pamtiti po gimnastičkom zlatu Tina Srbića ili možda po prestanku karijere Ivice Kostelića? Da, ipak je i to došlo. Barem tako tvrdi najstariji Kostelić. ‘Ajde, bilo je za očekivati. U skijanju smo proteklih godina bilježili uspjehe s oznakom “made by Kostelić” dovoljno visoke, čak senzacionalne, pa odlazak Ivice sa svjetskih staza ipak ne treba samo tako, usputno spominjati. A nekako imam dojam da smo se s Ivicom oprostili na kraju prošle sezone, svjesni da taj više neće na natjecanja svjetskoga kupa nakon što se odlučio na lutanja Islandima i sličnim pejsažima. Ipak, neposredno pred početak ski sezone, i Ivica i njegova karijera zaslužuju malo više pažnje. Skijanje u Hrvata, to ipak valja reći, više nikad neće biti kao do sada. Može Ante Kostelić preuzeti braću Kolega, ali sumnjam da će imati rezultate kao sa svojom djecom. Dakako, volio bih da sam u krivu. Kao što bih baš jako volio da sam u krivu oko Zakona o sportu. On se u kabinetima Janičinog ureda kuha već nekoliko mjeseci, ali mi, javnost, uporno ne doznajemo baš ništa o njemu. Tek se premijeru neki dan na otvaranju džudo natjecanja u Zagrebu omaklo da će u novom zakonu biti 100 posto više novaca za nagrade za sportaše. Zanimljivo. Omaklo mu se, onako ljudski, usput, i da će sport u cjelini dobijati više novca, pa ne znam samo je li to njegova odluka ili u famoznom, velom tajne omotanom prijedlogu zakona postoji neka čudnovata formula kojom će se to dogoditi. Niti to ne znamo, moguće i zato što je taj dio premijer odlučio prezentirati ne bi li sebi digao političke poene. Moguće je, naime, da čak ni on zapravo ne zna o čemu se doista u nacrtu novoga zakona radi. Ne bi, naravno, nikako bilo loše da se barem nagrade pojačaju, iako je to u ukupnom državnom izdvajanju tek kap u moru, a definitivno bi bilo bolje da je premijer u pravu za ukupni hrvatski sport. To su, iskreno, dvije kapi u moru. Fasciniralo me, priznajem, što se premijer odlučio otvoriti juniorsko džudo prvenstvo. Dobro, njegov se otac bavio džudom, pa ima neke poveznice, ali je dobro primjetio koliko džudo od sportaša iziskuje priprema, izdržljivost, moralnost, poštovanje protivnika, određenu poniznost, a kad krene borba fairplay i silinu. Izgleda da bi se mnogi u Hrvatskoj trebali početi baviti džudom. Zanimljivo da takve probleme nema Cro cop Mirko Filipović. On je jednog posrnulog džudaša, koji je isključen iz džudo svijeta unatoč osvajanju olimpijske medalje, naučio kako komercijalizirati sve što je radio kao džudoka. To džudaši ne poštuju, takvu komercijalizaciju sporta, zato su posrnulog člana odmah isključili iz džudo zajednice. Mirko i njegov svijet izvan granica istinskog sportskog nadmetanja za to ne mare. A inače, štogod da Mirko napravi, eto ga u medijima. Najnovije vijesti kazuju da se opet vraća u ring. Ponovo se oprašta od aktivnog bavljenja time čime se bavi. Kao, ne bi on još o detaljima, ništa se ne zna, osim da će to biti u Japanu, za novu godinu. Dakle, jedino ne znamo protiv koga i koliko će bogatiji Mirko izaći i iz ove oproštajne borbe. Tko zna, ako ga krene, možda napravi i oproštajnu turneju. Pa još jednu dogodine. Zašto je tome tako? Zašto ne znamo cijeniti pravi, čisti sport? Zašto državnici i političari ne mare za ulaganje u isti? Sve manje vremena i truda posvećujemo odgoju, općenito, a potom i tjelesnom obrazovanju nacije. Dok Slovenci koriste europske fondove kako bi svaki dan klincima u škole doveli tjelesni odgoj, u Hrvatskoj se tek malobrojni bune što isto tako nije i kod nas. Ponovit ću, jer sam to već spominjao - tjelesni odgoj svakoga dana u osnovnoj školi nije potreban zato da bismo imali svjetske prvake u svim mogućim sportovima, nego da bismo imali zdraviju naciju. Ujedno, da bi klinci shvatili što je istinska vrijednost sporta, da to nije bezumno bacanje baklji s tribina, niti komercijalno medijsko napuhavanje događaja poput ulaska u ring nekog penzioniranog borca. Prava vrijednost je zapravo razumijevanje i poštovanje sporta i sportaša. Baš zato projekt HAŠK Mladost, dakle cijeloga sportskoga društva Mladost, a to znači tridesetak klubova, ima predznak takvog poimanja sporta kao potrebe. O čemu se radi? Formula HAŠK-a Mladosti je jednostavna - uzmimo lovu Europi kako bismo klincima u hrvatskim školama omogućili da se bave sportom na svim razinama, u svim oblicima, pod stručnim vodstvom, svakoga dana. Tako treba početi, pa ako su klinci u takvim posebnim sportskim skupinama stvarno dobri pošaljimo ih onda u klubove da se aktivno bave sportom. Netko atletikom, netko veslanjem, netko ragbijem. Dajmo tim klincima nadu, pogurnimo ih, osigurajmo im osnovno sportsko obrazovanje, da ne budu u startu bez mogućnosti da kroz život prođu, a da se nisu ni mogli baviti sportom, odnosno nekom aktivnom rekreacijom. Dajmo im da imaju uspješne karijere, sportske poput Ivice Kostelića ili izvan sporta, da budu moralni, da kroz svijet prolaze visoko uzdignutih glava.

JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner