Kolega Robert Šola je u Sportskim novostima prije nekoliko dana napisao zanimljiv članak o tome kako se ove godine brzo i lako rješavamo trenera reprezentacija. Zadržao se na loptačkim i nešto popularnijim sportovima. Ustvrdio je da je jedini “preživjeli” Ivica Tucak. Posmjenjivalo ih je ove godine u odbojci, u rukometu, u nogometu, košarci… Istini za volju, Tucak je svjetski prvak, pa bi baš bilo zanimljivo slušati nekakvo objašnjenje njegove smjene. I sve je to u redu, ali zapravo inicira pitanja o statusu trenera, vrhunskih trenera ili trenera reprezentacija u hrvatskome sportu. Čini mi se da nema trenera koji neće potvrditi da je rezultat jedini kriterij. Imaš rezultat - vodiš dalje, nemaš rezultata - smjenjujemo te. Ispast ću PR Matjaža Keka; svako malo ga citiram, ali Kek je na pitanje tko će biti odgovoran ako Rijeka izgubi od Dinama, fino poentirao odgovorom: “a tko bi trebao biti? Kuhar?”. Usput, nadam se da je riječki kuhar zadržao posao nakon subote… Ostajem uz temu trenera u Hrvatskoj, vrhunskih trenera. Nakon što su mu djeca prestala skijati, Gips Kostelić se okrenuo braći Kolega. Ima želju i volju, što je dobro. S druge strane Joško Vlašić i dalje je samo s Blankom koja, nažalost, uopće ne nastupa, a od Joškova znanja hrvatska atletika tako baš i nema koristi. Pojavili su se i novi trenerski genijalci koji su lani u Riju doveli hrvatske sportaše do medalja. Neki su bljesnuli ove godine, neki traju dulje. Naprimjer taj gimnastički Krce, pa Hajnšek, Edis Elkasević, Bralić, Fantela, Pijetraj, mnogi. Svima njima, također, kao i sportašima, treba osigurati da ne brinu hoće li sutra imati za jesti, nego da dalje uporno grade svjetske marke u sportu. Zahtjevna uloga, ne samo njihova, nego i ljudi u klubovima, savezima, HOO-u. Nije baš lako povući granice ili neku virtualnu crtu kad je plaćanje trenera u pitanju. Bez njih, to je valjda svima jasno, jednostavno nećemo imati kvalitetnih sportaša ubuduće. Nego, izgleda da sam star i pregazilo me vrijeme. Thomas Bach je, naime, ozbiljno obećao da će razmotriti primanje natjecanja u esportu pod skute olimpizma?! Esport su video igrice, najjednostavnije rečeno. Imali su oni tako neki sastanak u Lausanni, pa su se složili da “ima elemenata” za priključivanje esporta olimpijskom pokretu. Ne vjerujem što čitam. Koji su to elementi koji zaluđenog tinejdžera koji bjesomučno “puca” po kompjuterskim protivnicima i ubija ih, a pri tom sjedi, ne kreće se uopće, povezuju s nastupom Sandre Perković na olimpijskom stadionu i osvajanjem zlata? Ili bilo kojega, nazovimo ga “tradicionalnoga” sportaša? Ma, neka se radi i o elektronskom nogometu ili NBA košarci, koji su grafički iznimno precizni i gotovo živi, ne vidim poveznicu. Dakako, dok nisam shvatio da je novi sponzor Međunarodnog olimpijskog odbora, svjetski poznata i bogata kompanija Alibaba, pokretač cijele priče. Alibaba je, ako niste znali, od siječnja ove godine sponzor Međunarodnog olimpijskog odbora i financirali su i organizirali da esport bude sastavni dio Azijskih sportskih igara već ove godine. Ujedno, predsjednik Američkog olimpijskog odbora, Larry Probst, predsjeda firmom koja plasira igricu FIFA po cijelome svijetu. Pa vi popunite praznine. Meni će i dalje to igranje biti napeto i zanimljivo gledati, možda malo zaigrati, dakako neki sport, a ne pucanje i ubijanje, ali ne pada mi na pamet uspoređivati to s pravim sportom, kao što to sve više čine u Aziji, sad već i na Bliskom istoku, a uskoro, siguran sam - i u Europi. Cijenim, kao i svatko, ogromno zanimanje za taj vid rekreacije mozga, ogromnu publiku, pa i enormno visoke zarade pojedinih vrhunskih igrača, no još uvijek ne mogu esport zamisliti ravnopravnim plivanju, atletici, košarci…. Kad već spominjem Aziju, u Japanu, posebice Tokiju, jedva čekaju 29. studeni. Nema veze s praznikom bivše države. Tad će početi odbrojavanje 1000 dana do olimpijskih igara u Tokiju. Veselje je počelo već ovog vikenda, po tokijskim metro stanicama su prezentirali nove grafičke elemente po zidovima i na putokazima, prepune različitih olimpijskih sportova. Pred gradskom se vijećnicom prvo malo pričalo, a onda se igrala košarka 3 na 3 ili se rolalo i potom penjalo po zidu, sve to unatoč jakoj kiši. Do 29. studenog će se po Tokiju slaviti i uzdizati olimpijske vrijednosti, a onda počinje pravo odbrojavanje. Baš nekako u završnoj fazi priprema za zimske igre u Pjongčangu, u Koreji. Pjongčang je gotovo na granici sa Sjevernom Korejom, pa se neke zemlje još uvijek preispituju hoće li ići ili neće, no Korejci se, oni južni, ipak nadaju da će svi doći. I Hrvati. Nema nas više ni u bobu niti u skijaškom trčanju, u skokovima ili hokeju nas nikada nije ni bilo, ali zato se nadamo solidnom odabiru Vedrana Pavleka u alpskim disciplinama. Baš iz tog razloga treba naglasiti početak alpske sezone bez Ivice Kostelića, dakle sezone u kojoj hrvatsko skijanje treba pokazati koliko vrijedi i koliko je naučilo i nasljedilo od Ivice i Janice. Sada su sami, nema više alibija, nema popravljanja. O zanimanju Hrvatske za takve zimske igre dovoljno govori da niti jedna medisjka kuća, osim HRT-a, u Pjongčang ne šalje novinare. Rokovi za akreditacije su prošli. Znam, dakako, da su cijene puta i smještaja enormno visoke, pa je i to razlog neodlasku, ali našlo bi se da ima nekog dobrog osjećaja, neke najave barem sigurne druge vožnje. Barem.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner