Dolaze hladniji dani; ljudi su više u zatvorenom i, osim prehlada, valjda zato raste i neka nervoza. Nogometni komentator HRT-a krene u

frontalni napad na čelnike HNS-a, ovi mu odgovore, ne birajući riječi s obje strane. Marin Čilić je nervozan jer ne zna gdje mu je nestala forma, a oni koji ga gledaju i navijaju za njega su nervozni zbog njegovih maratonskih udaranja loptice u pod prije servisa. I čudnih poraza, jasno.

Nogometni izbornik Alžira urla na novinare, europska košarka je pred ratom s FIBA-om, jer se istodobno igraju reprezentativne i klupske utakmice, ministar sporta u Rusiji hladno na radiju izjavi da bi trebalo ubiti bivšeg šefa dopinškog laboratorija koji je odao ruski sustav dopingiranja svijetu, pa mu zbog toga odbiju sudjelovanje u radu Međunarodnog olimpijskog odbora. Uz to, čelnici Međunarodnog olimpijskog odbora će na sjednici Izvršnog odbora, 5 prosinca, odlučivati hoće li Rusi nastupiti na zimskim igrama u Pjongčangu kao Rusija, hoće li nastupiti pod zastavom Međunarodnog olimpijskog odbora ili uopće neće nastupiti. Već je znana ruska poruka Bachu - mi nećemo klečati i moliti. Dakle, nervoza posvuda. A to je samo ovih dana. Tko zna što još nosi budućnost.

Na primjer, u nekim hrvatskim sportskim savezima još nisu iskoristili ni 10 posto sredstava iz takozvanog redovnog programa kojim se preko Hrvatskog olimpijskog odbora savezi financiraju. Pazite - niti 10 posto, a kraj je godine? Kakva će to tek nervoza nastupiti kad će trebati ovjeriti potražnju sredstava za iduću godinu, iako je ta nervoza vjerojatno iza većine od njih. Ne vjerujem, naime, da su se savezi svjesno odrekli financiranja, bez obzira koliko ono bilo, niti smatram da će se ugasiti. Drugi pak, silom u te programe pokušavaju ugurati i one sportaše koji ne bi bili ni na popisu kućnog savjeta, da kojim slučajem ulice financiraju sport. No, neki uporno pokušavaju. I onda, kažem, krajem godine svi malo postanu nervozni jer nije lako projicirati potrebe za iduću godinu, pa onda srediti sve iz ove godine, odnosno završiti koliko toliko upješno staru, a početi sretno i uspješno novu godinu. No, da ne ubrzavam stvari, ima još dosta do Silvestrova, iako po ozračju oko nas izgleda kao da je Božić već sutra. A nije vrijeme za taj slavljenički paket, još ne.
Umro je jedan od najpoznatijih sportaša olimpijaca, dizač utega Naim Sulejmanoglu. Nemam baš običaj ovdje spominjati umrle, no ako znamo da je bio trostruki olimpijski pobjednik u sportu u kojem se posljednjih godina sve intenzivnije i češće nalazi doping, nije svejedno. Sulejmanoglu je umro s 50 godina, od ciroze jetre. Jetra, dakako, pokušava očistiti organizam od svih zala koje u tijelo unosimo. Izgleda da kod 147 centimetara visokog Turčina, rođenog u Bugarskoj, nije izdržala. Vlasnik još 5 svjetskih zlata i gotovo 50 svjetskih rekorda pokleknuo je u toj borbi, rekao bih prvenstveno protiv bivšeg načina života. Na neki način nam je svima, nadam se, poslao i poruku. Pretpostavljam da ju ne moram crtati.
Na početku sam već spomenuo nesuglasice koje vladaju na visokoj razini u košarkaškoj obitelji. U istom terminu kad se igraju reprezentativne utakmice kvalifikacija za svjetsko prvenstvo, europska košarka planirala je igranje klupskih utakmica, pa su sad i igrači i klubovi u dilemi što će se dogoditi. Istodobno, u hrvatskoj košarci su odlučili izaći pred javnost i objasniti što i kako su radili posljednjih godinu, godinu i pol dana, otkad je Stojko Vranković preuzeo Savez, a Joke Vranković sjeo u stolac glavnoga tajnika. Da im je bilo lako, nije, ali nije nikome danas. Svakako će biti zanimljivo čuti što su nam sve pripremili. Dio je iznio Joke Vranković gostujući u emisiji Sport nedjeljom, pa je više nego jasno da hrvatska košarka uzima zalet za mogući povratak prema vrhu europske kvalitete. Već idućeg vikenda Skelinovi izabranici ugostit će Talijane, što je izazov samo takav za sve koji košarku vole i žele vidjeti praktički sasvim novu hrvatsku ekipu.
Nekako sličan put sam primjetio i u odbojkaškom klubu Mladost iz Zagreba. Zapravo Hrvatskom akademskom odbojkaškom klubu Mladost iz Zagreba. Nekad visoko, u samom vrhu Starog kontinenta, pa onda problemi, pad kvalitete, da bi se sad polako vraćali prema gore. Dobro je za hrvatsku odbojku da osim te i takve Mladosti ima još nekoliko kvalitetnih klubova, da nam liga postaje zanimljivija, a klubovi stvaraju reprezentacije. I mušku i žensku. Bez konkurencije nema kvalitete, to je svima jasno.
Kao što je rukometašima PPD-a jasno da neće dovijeka gubiti utakmice u Europi. Bilo bi dobro za njih, a i za cijelu hrvatsku javnost, da ipak krenu s pobjedama, da se malo podigne rukometna atmosfera uoči siječnja kad se u Hrvatskoj igra prvenstvo na kojem reprezentaciju želimo vidjeti u borbi za medalju. Nedavno su imali prvo predstavljanje, prve jake dvoboje protiv Slovenaca, pa imamo pravo vjerovati da su na dobrom putu prema toj tako željenoj medalji. No, za nju treba i okolina, ozračje koje motivira, ozračje koje je publika stvorila prateći rezultate onih koji igraju sada, dakle klupskih ekipa. A u siječnju - samo naprijed!
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner