Tek kad se nađete među predstavnicima cijele Europe shvatite koliko je zapravo hrvatski sport, ustroj i HOO vani cijenjen.

Jako. Prošlog je tjedna Europa bila u Zagrebu na izbornoj Skupštini Europskih olimpijskih odbora. Sami izbori i nisu neka posebna vijest kojom bih se previše bavio, kad je sve zapravo očekivano. Janez Kocijančić je nakon cijelogodišnjeg ve-de statusa postao četverogodišnji predsjednik EOO, Zlatko Mateša je ostao u Izvršnom odboru, a iduće Europske igre su potvrđene u Minsku. Ono što me ugodno preplavilo osjećajem sreće jest napokon potpisan ugovor s Europskom atletikom, što označava ulazak kraljice sportova u Igre u Minsku, u posebnoj formuli. Važno je da se atletika odlučila na ulazak u Europske igre. Bazenski sportovi nisu, oni i dalje imaju neki svoj mali izolirani svijet u kojem su sretni i zadovoljni i ne namjeravaju svoje teško stečene pozicije uopće izlagati nekakvom dodatnom poslu i idejama koje bi plivanje, vaterpolo, skokove u vodu ili sinkronizirano plivanje približili velikim natjecanjima. Nastave li tako, vrlo skoro dijelu tih sportova prijeti udaljavanje s olimpijskih igara. Garant.
No, vraćam se atletici i Sveinu Arneu Hansenu, predsjedniku europske atletike. Čovjek stvarno ima ideje i podupire druge koji ih imaju. Trideset reprezentacija, mješoviti sastavi, muški i ženski istodobno, zajedničko skupljanje poena… Sve traje 5 dana po 2 sata, tehničke se discipline ne isprepliću ni međusobno niti s trčanjima, već su sve discipline samostalne u programu. Najbolji iz dana u dan idu dalje, oni lošiji ispadaju sve dok netko, konačno, ne pobjedi. Momčadski. Ako se skače u dalj, na stadionu se u tom trenutku ništa drugo ne događa. Sjajno, napeto, uzbudljivo, gledljivo. Još nije definirano kako će sve izgledati dan po dan, no ne sumnjam da će uskoro i to biti objavljeno. Atletika se mijenja, prilagođava. S jedne strane Sebastian Coe na svjetskoj razini traži elemente promjene u takozvanoj Nitro atletici, s druge Hansen već sada ima ovu formulu baš za velika natjecanja. Vremenom će se, siguran sam, mijenjati i uobičajena satnica atletskih mitinga, jer su i oni sad na vrhuncu, pa treba razmišljati o budućnosti i zadržavanju interesa publike.
Naime, baš u Zagrebu sam ponovo imao prilike razgovarati s Thomasom Bachom, koji iskreno podržava sve novije i novije sportove u olimpijskoj obitelji, prvenstveno one koji privlače mlade, pa čak i - ne mogu vjerovati - esportove. U takvoj budućnosti mnogi će postojeći sportovi doći u situaciju da se odjednom pitaju zašto više nisu u olimpijskoj obitelji, iako uporno ne prihvaćaju promjene koje su više nego očite i koje zahtjevaju momentalno prilagođavanje. U prvom redu prilagođenost televiziji i TV terminima, a potom i mladima i njihovim interesima.
Kad smo već kod interesa, zadivio me interes za hrvatsku košarkašku reprezentaciju u nedjelju, u dvorani Dražena Petrovića. Puna dvorana. Hrvatski su košarkaši, pak, nažalost, kroz dvije utakmice, protiv Nizozemske i Italije, pokazali koliko nam je liga zapravo slaba. Naime, izbornik Skelin morao se osloniti baš i samo na igrače domaće lige, koji se nisu baš iskazali. Dva bolna poraza potsjetnik su dvojici Vrankovića u vrhu hrvatske košarkaške hijerarhije koliko tek sada moraju zapeti i popravljati ono što se godinama guralo pod tepih dok su se koristile usluge igrača iz inozemnh liga. No, to je valjda sudbina svih hrvatskih reprezentacija.
Dakako, ne mogu, ne smijem i neću ne spomenuti Nagradu Franje Bučara. To je najviša nagrada koju ova država dodjeljuje sportskim facama. Nisam bio, priznajem, jer su se istodobno događala i nagrada i skupština europskih olimpijskih odbora, pa prepričavam ono što sam vidio i pročitao u drugim medijima, no i ponovo je to bila priredba na razini. Osobno više volim okružje nekih starijih, ugodnijih, pa čak i komornijih prostora nego što je to Hrvatski sabor, no vjerujem da je u sabornici sve bilo u redu i u dobrom ozračju. Uostalom, ponovo je Državna tajnica potvdila više novaca za hrvatski sport, posebno lokalni, što smatram sjajnom viješću, posebno ako se dogodi i postane trend, da se iz godine u godinu povećava. Zinu Urlić doista znam već iznimno dugi niz godina i njezin doprinos dubrovačkoj, pa u konačnici i hrvatskoj odbojci svakako je zaslužio nagradu, a možda bude i još mali poticaj za lokalne sportske čelnike da, uz veće novce koje je Janica obećala, Dubrovnik uz vaterpolski dobije stabilniji i jači odbojkaški klub. Neće nikada biti na razini one generacije koja je osvajala europske vrhunce, ali da bude u razini hrvatskoga vrha - odlično. O Zdenku Zorku, vrhunskom rukometnom vrataru i treneru najbolje govori njegova karijera i stalna prisutnost u najuspješnijim hrvatskim rukometnim epizodama, pa je nagrada, i opet, sjela u odlične ruke. Gospodin Zdravko Hebel, iako je nije doživio, svakako je zaslužio nagradu. Znao je sport u dušu i vjerovao je u snagu cijeloga hrvatskoga sporta. Tek godinama nakon njegovog inspirirajućeg govora kao člana Vijeća HRT-a još davne 2002. godine, kad je predvidio rušenje kvalitativnog pristupa sportu na Dalekovidnici vidimo koliko je zapravo bio u pravu i u tom detalju svojega širokog pristupa sportu i ljubavi prema njemu.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner