Došla maca na vratanca, kaže se u narodu. Napokon je puklo ono o čemu na ovoj televiziji pričamo već godinama.

Javnost je shvatila da nam hrvatski sport kupuju stranci. No, dok se to događalo u potaji s rukometom, košarkom ili vaterpolom, nitko nije reagirao. Sad kad su dežurni bukači našli načina da još jednom napadnu HRT, u prvom je planu nogomet. Zamislite, nogomet neće biti na HRT-u? Reprezentacija! I po čemu je to pogreška samo HRT-a? Bila bi, sigurno bi bila da HRT nije ni poslao ponudu, ali jesu, natjecali su se i izgubili. Baš sportski. Nisu imali dovoljno novaca, a nemojte zaboraviti da se radi o milijunima vaših eura! Vaših, jer u HRT-u uredno ubiru pretplatu koju im vi dajete i moraju pažljivo njome raspolagati. No, nisu jedini sa sličnim problemom. E sad, po čemu to zapravo nije pogreška i sustava, koji već godinama rasprodaje hrvatski sport izvan granica Hrvatske? Dakako, sustav = država, a pritom država nije neki apstraktni pojam, nego je to do nedavno bilo ministarstvo, a sad Središnji državni ured za sport.
Zašto? Pa jednostavno, baš ovu televiziju je jedan nedavni ministar puno toga, pa i sporta, htio uništiti i ugasiti silnim lažima, no nije uspio. Baš u isto to vrijeme dok je ministar nas napadao, ova je televizija htjela objediniti hrvatski sport i TV prava za hrvatski sport u Hrvatskoj, uz pomoć države, odnosno kroz jasnu odrednicu i zakonske pretpostavke. Spomenuti ministar izgleda da to nije htio, prava su potiho otišla izvan granica Hrvatske. Danas morate dodatno platiti želite li vidjeti hrvatske košarkaše, rukometaše, vaterpoliste, a po novome i nogometaše. I to na kabelu, jer zemaljska televizija, ova televizija, vidi se u 90 posto Hrvatske, HRT u 99 posto, a kabelski serveri dostupni su možda u 50 posto zemlje i morate ih još dodatno platiti. Uz to, sportske pakete i još više.

Dakle, sport u koji država i lokalna zajednica ulažu kroz vaš porez kako bi se razvio i trajao, vi svejedno morate dodatno plaćati kako biste ga gledali? Zvuči jako pogrešno, zar ne? A i više od pola Hrvatske uopće ne može gledati takav sport jer ili nemaju tolik novac ili jednostavno kabel nije ni došao do te polovice Hrvatske. Pa država bi, dakle onaj njezin dio koji odlučuje o sportu, trebala i to malo dovesti u red. Što prije vratiti hrvatski sport, koji vi već financirate, na hrvatske televizije, a ne da morate dodatno plaćati strancima kako biste gledali hrvatski sport. Time bi se i hrvatskim sponzorima otvorile mogućnosti ulaganja u hrvatski sport, jer sad im se ne isplati.

Važno je napomenuti i kako postoje odrednice u različitim zakonima ove zemlje koje na neki način nalažu da se utakmice hrvatske nogometne reprezentacije moraju vidjeti i na nacionalnom kanalu, jednom od pet, uključujući i SPTV. Vlasnik prava, u ovom slučaju kabelski operator može, po istim uvjetima kako ih je kupio, prodati ta prava nacionalnoj kući. Može ih i pokloniti ako hoće, ali nekako sumnjam. No, samo hrvatsku reprezentaciju, ostale utakmice ne mora. Dakle, vjerujem da će se crveno-bijeli dres vidjeti i nacionalno tijekom prvenstava koja je otkupio kabelaš, ali i opet za preveliki broj vaših eura. Boljim zakonskim odredbama takav se odnos može i popraviti, proširiti, pojačati u korist gledatelja, no kao da baš nema volje ili nema znanja i saznanja o tome. Uporno se u tami potpune neinformiranosti javnosti drži nacrt novog Zakona o sportu, uporno se sport svodi na jednu jedinu dobru odluku, da će iduće godine biti više novaca u sportu, a uporno se zapravo sportom nitko konkretnije ne bavi. Nacionalno vijeće za sport, koje je već odavno trebalo donijeti nekakvu strategiju, koja bi svakako uključivala i televizijsko pokrivanje sporta, kao da je umrlo, a nove informacije govore o tome da ga se želi potpuno odvojiti od sporta, uguravajući u njega Vladine ministre iz npr. turizma ili prometa, a izbacujući predstavnike sporta. Nonsens da ne može biti veći. I sve su te radnje zapravo u skladu s ciljevima koje je zacrtao onaj bivši ministar, čije ideje žive iako on više nije u ministarstvu, pa čak ni njegova politička opcija više nije na vlasti.

Dio takvih djelovanja sve glasnije osuđuju i u savezima, čak i u onima najuspješnijima. Nekako je krenulo doba otvorenih konferencija, na kojima pojedini sportski savezi pričaju o ustroju, problemima i o prijedlozima rješavanja problema. Svi se nekako svode na isto, a većina priča zapravo općenito o sportu, jer je situacija na svim razinama pogubna. Ovog je vikenda takvu konferenciju organizirao Hrvatski rukometni savez. Strelice su poslane prema sustavu, prema državi, dakle prema Središnjem uredu. Naime, rukometaši, jedan od naših najtrofejnijih sportova nisu zadovoljni s manjkom dvorana, sa slabim plaćama trenerima, s još desetak stvari u kojima traže hitnu intervenciju države, promjenu stava općenito prema sportu, veće uključenje, a ne izbacivanje sportaša iz razina gdje se donose odluke. Barem su, što nama odgovara, odlučili pojačati medijski rad i prisutnost rukometa na TV ekranima, jer znaju da bez toga nema sponzora. Bliži im se Europsko prvenstvo, a nakon njega, kad mnogi klinci požele igrati rukomet, jednostavno ih niti jedan klub neće moći upisati, jer nema dvorana, nema termina, nema trenera.
Hoće li se stanje uopće moći početi popravljati? Teško pitanje…
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner