Ovo je posljednje Pejurativno ove godine. U doba kad svi nešto zbrajaju i ocjenjuju, kad se zaključuje godina, napravit ću to i ja.

No kako je ovo ipak svojevrsni tjedni pregled, red je spomenuti takozvanu Opatijsku inicijativu. Na neki način i ona zaključuje godinu u kojoj su nam obećali i novu strategiju sporta i novi zakon o sportu, a dobili smo samo nove dubioze. Dobro, do kraja godine ima još nekoliko dana, možda se Zakon i ukaže, ali nekako sumnjam. No, istodobno baš ideje koje su se pojavile u Opatiji zaključuju i one teme o kojima je bilo riječi u Pejurativnom 2017.
U Opatiji bajnoj, Damir Mišković, prvi čovjek Nogometnog kluba Rijeka, okupio je doista respektabilno društvo iz svijeta hrvatskoga sporta, ali samo predstavnike loptačkih saveza, njih pet. U osnovi, inicijativa koja okuplja predsjednike sportskih saveza, mora biti dobra. Ipak su to ljudi iz nogometa, košarke, rukometa, odbojke i vaterpola. Doduše, da, nisu bili Davor Šuker i Tomislav Grahovac, predsjednici nogometa i rukometa. dakle, bez dvojice od 5. ‘Ajde, moglo se i bez njih. Nekako mi je to ipak ličilo na korištenje situacije u kojoj je Damir Mišković, zbog pozicije NK Rijeka, dobio više medijske pažnje nego prije, pa se čovjek osjetio važnim i pozvanim da još malo pokrene medijske strojeve. No, odmah si je zabio autogol. Nije dobro, naime, cijeli sastanak odrađivati bez javnosti. Nisu pustili novinare u sobu. Nakon tri sata priče o problemima hrvatskoga sporta, jer ne vjerujem da su pričali o ičem drugom, dečki su poručili javnosti da će im se obratiti kroz 3 tjedna. Dakle, iduće godine. E, jel’ to sad vama ne izgleda kao da nas zapravo vuku za nos?
Nema veze, naravno da se doznalo o čemu se pričalo. Prvenstveno o samo tih pet sportova i samo o klubovima iz tih sportova, a ne o sportu u cjelini. Doduše, ako se sjećate moje prošlotjedne teme, o ideji koja priziva i podržava 8 povlaštenih sportova u Hrvatskoj, ovo je baš na tragu toga. Malo zabrinjava da je u ekipi u Opatiji bio i Janičin zamjenik, a koji nije, koliko mi je poznato, prvi upozorio na tu činjenicu - da se priča samo o klupskim problemima nogometnoga sporta te sličnim pojavama u još 4 sporta, a nikako o hrvatskom sportu. Osim, jasno, ako je preostalih 80 hrvatskih sportskih saveza naglo, baš sad odlučilo dignuti ruke sami od sebe? Nekako ne vjerujem, jer kroz našu emisiju “Moj savez” baš se trude pokazati suprotno.
I, kako promatrati inicijativu iz Opatije? Možda trebamo stvarno pričekati da se suvislo obrate javnosti za 3 tjedna, pa saznamo nešto što nismo očekivali. No, sad znamo da su zamislili klupske blagajne puniti TV pravima, čak i TV pretplatom, dijelom turističkih izdvajanja, novcima od klađenja, udjelom u gradska poduzeća i slično. Pa pitam gospodina Miškovića - kojim TV pravima, kad su svi, osim odbojke, svoja TV prava već većinom prodali izvan granica Hrvatske, jer vlasnici kabelskih sportskih kanala ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Hrvatski je sport netragom nestao s hrvatskih televizijskih prijemnika, a na njemu zarađuju neki inozemni tajkuni. I isprazno spominjanje TV pretplate je pomalo blesavo, jer na HRT-u skoro uopće nema hrvatskoga sporta, ponajmanje hrvatskoga nogometa, a nikome drugome se ne plaća pretplata. I o tome sam već pisao. Ili, baš me zanima kako misle naprimjer Milana Bandića uvjeriti da već ionako prozvanoj “tramvaj ligi” udjeli čak i lipu iz financijskog prometa Zagrebačkog električnog tramvaja, koji je u gubicima, koliko znam. A i turističke kune baš ne vidim u blagajnama sportskih klubova. Nemam osjećaj da će turistička zajednica htjeti učiniti išta više od do sada dogovorenog sporazuma s Hrvatskim olimpijskim odborom. O ideji s kladionicama bolje je ne izjašnjavati se. Milijuni eura, ne kuna, nego eura, godišnje odlazi iz Hrvatske jer se Hrvati klade online u kladionicama stacioniranima u drugim zemljama. Da se gospoda iz Opatije samo malo potrude i krenu u proces zabrane tog odljeva kuna preko granice, u kuće koje hrvatskom sportu ne vraćaju ni centa, već bi puno pomogli. No oni hoće upravljati novcem koji se uprihodi kad se na listiću nalaze parovi domaćih prvenstava čija su TV prava prodana izvan granice, a na koje se klade hrvatski igrači na internetu i bogate kladioničke kuće u recimo Austriji. Pa kako, gospodo iz Opatije?
Ipak, baš su fino, za kraj godine, nekako zaokružili teme kojima sam se bavio kroz godinu. No, uoči sad dolazećih proglašenja, ipak ću si dopustiti pogledati tko su na kraju 2017. najbolji hrvatski sportaši. Ne trebam ići daleko. Sandra Perković i Tin Srbić već su imali jedno proglašenje, na središnjem gradskom trgu glavnoga grada. Ona već uobičajeno, dominantno, a on potpuno iznenađujuće, neočekivano. Tu su i braća Sinković, koji i dogodine ostaju u dvojcu bez kormilara te sjajni vaterpolisti, svjetski prvaci u čijim je redovima i najbolji svjetski vaterpolist. Ženski nam sport malo kaska u ekipnoj konkurenciji, pa bi tu moglo biti malo različitih mišljenja, ovisi od izbora do izbora, no svako je rješenje i svaka odluka zapravo ispravna, pa čestitam svima.
I vama, sretno vam bilo u 2018.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner