No, živjeli! Više nam nije dosta da se u Spaladiumu i u zagrebačkoj Areni navijalo za hrvatske rukometaše.

Sad je važno usporediti te dvije dvorane. Tko je bio bolji, glasniji, gdje je ljudi bilo više, čije su ulaznice skuplje, pa čak i tko je i kako pjevao himnu. A taman sam pomislio da sport ujedinjuje Hrvatsku, rukomet konkretnije. U ljeti će biti nogomet i tako dalje. Umjesto da smo sretni da gotovo u svakom godišnjem dobu, svakoga mjeseca u godini Hrvatska ima neke sportaše koji nas razvesele, neki među nama i taj užitak žele uništiti. Ne dajmo se.
A svaku nam godinu otvaraju rukometaši, svjetskim ili kontinentalnim prvenstvom. Ovo, koje traje u Hrvatskoj, je iznimno napeto. Hrvatska može, no i ne mora među četiri najbolje momčadi Europe. U skladu s onim podjelama tko je bolji - Zagreb ili Split, tako pojedinci vole osuti drvlje i kamenje na hrvatski rukometni stručni stožer, pa na igrače, pa nakon pobjede protiv Norveške opet malo umuknuti i tako ukrug… Možda je to posao za sociologe - objasniti te skokove između ljubavi i mržnje, no možda i za psihologe, pa čak i za psihijatre. Baš zato dosta o tome.

S druge strane svijeta Marin Čilić u nekoj hrvatski specifičnoj medijskoj laganoj tišini odrađuje svoj posao koji je najavio nedavno, kako ove godine planira pobjediti na barem jednom Grand Slam turniru. Australija mu je sasvim dobro legla. Počela je uspješno, došao je daleko, no ždrijeb mu je, eto, donio Rafaela Nadala. Lijepo je čuti kako se i Nadal pribojava Marina; da razmišlja o tome kako u drugom tjednu Melbournea mora jako podići razinu spremnosti, kako bi izbjegao neki poraz na putu do istoga cilja kojim kroče svi oni koji su u Melbourne doputovali - da pobjede u finalu. No, jeste li ikada pomislili kako je to u tenisu specifično, kada igrač tamo sjedi i igra sam dok, recimo, u rukometu trener ima moć pozvati igrače, odmoriti ih, upozoriti, usmjeriti. Naravno, ima još takvih sportova u kojima je trener blizu, ali ima određena pravila komuniciranja s igračem ili ekipom ili je daleko zbog specifičnosti sporta. Na primjer, u padobranstvu? No, jeste li znali da na turnirima niže razine od ovih najpoznatijih u ženskom tenisu trener ima pravo ući u teren ako ga igračica pozove? Ima mogućnost time-outa u svakom setu. Samo u ženskom, ne u muškom tenisu.

Zanimljiv podatak, koji ipak radi razliku i unutar samoga sporta, a ne samo između sportova. Snaga trenerove riječi, naravno ne u smiješnim reklamama, je vitalna za vjerojatno svakoga sportaša. Veslački treneri dovikuju upute s bicikala dok se voze uz stazu, đudaški to rade samo kada suci zaustave borbu, u loptačkim sportovima treneri mogu vikati cijelo vrijeme, ali imaju i time-outove, osim u nogometu, i tako dalje. Puno sportova, puno pravila za trenere. No, koliko ja znam, baš ni jedan sport nije između sebe razdvojio trenere za igračice od onih za igrače u pristupu tijekom igre. Ne, ne zagovaram nikakve promjene pravila niti me smeta jedno ili drugo, nego je u cijeloj raskoši pravila i odnosa u sportu i ovakva stvar jednostavno zanimljiva. Dakako da mi odmah na pamet pada i Matej Vidović, koji je u Kitzbuehelu osvojio 20. mjesto u slalomu. Ni tamo baš trener ne može komunicirati sa skijašem za vrijeme događaja, pa je i to specifikum sporta, kakvi postoje posvuda. No, jasno, na ovako zahtjevnoj stazi ući među one koji osvajaju bodove je vrijedno spomena u ovakvom pregledu tjedna iza nas. Već i zato što se definitivno trebamo početi navikavati da je vrijeme Janice i Ivice prošlo, da na snježnim podlogama nećemo baš prečesto imati ni ovakve rezultate kao Matejev.

U našem nogometnom prvenstvu klubovi različito provode zimsku stanku, koja je zapravo dosta duga, ako pogledamo druga prvenstva. No, kakvi su hrvatski stadioni i posebice trava na njima, nije ni čudo da tako jednostavno jest. A ni publike baš ne bi bilo po hladnosći. Još je vrijeme u jesen i ranu zimu bilo i sklono natjecanju za prvaka Lijepe naše, pa očekujem da će slično biti i u nastavku. Dosta klubova je u turskoj Antalyji ili u sličnim, naizgled egzotičnim mjestima. Dovoljno je toplo, travnatih terena i onih s umjetnom travom ima na desetke, a lako je dogovoriti i neku prijateljsku utakmicu, pa sve to ne čudi. Jasno, pojedini klubovi i odabirom mjesta za pripreme pokušavaju poslati poruku ostalima koliko su nadmoćni ne samo na terenu, nego i u trošenju novaca. Doduše, u prvih 20 kola Dinamo je neporažen, a do kraja prvenstva ima još 16 utakmica, pa o zanimljivosti, čini mi se, treba pričati samo kad se priča o preostalim mjestima na ljestvici koja vode u Europu. Da, zanimljivo bi moglo biti u kup natjecanju. Kup sam po sebi ponekad donese neko iznenađenje. No, koliko god bi u ovim stankama bilo važno i medijski zanimljivo pratiti pripreme i posebice prodaje i kupnje igrača, rukomet je sve to, baš kao i Čilićeve uspjehe na Australian openu potisnuo u drugi plan. Ipak je prvenstvo kod nas doma, pa samim time i zanimanje raste. Simpatično je bilo vidjeti Zlatka Dalića, nogometnog izbornika na utakmicama rukometaša, kako sportski uživa i diplomatski kazuje u mikrofone kako je došao ponešto naučiti od Line Červara. Tko zna, možda i jest, samo lijepo ga molim da ne snima i slične reklame.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner