Red je početi s konstatacijom da je Marin Čilić najavio veliku godinu. Odmah u Australiji podosta izmučiti Federera u finalu prvog Grand Slama sezone,

to se pamti. Ima šanse i u konkurenciji za najboljeg sportaša Hrvatske. Za sada; jer godina je duga i mnogi će se još iskazivati do kraja prosinca, siguran sam. Druga je stvar kako ćemo ih mi doživljavati i kako ćemo ih medijski pozicionirati. Ponekad, naime, baš mi u medijima krenemo u nekom glamurozno-prigodničarskom smjeru.
Stanje hrvatskoga duha, kada je sport u pitanju, vjerojatno najbolje pokazuje razgovor trojice sportskih kibica u jednom zagrebačkom tramvaju, kojega sam imao prilike čuti. Ništa, doslovce ništa kod nas u sportu po njima ne valja. Za sve su našli dovoljno crnine, neku primjedbu i baš svemu neku manu. Ukratko, da ne spominjem tko je što rekao ili da ne promašim temu - za rukometaše smo ionako znali da će “popušiti” jer ih nema tko voditi ni s klupe, niti u ekipi, a Domagoj Duvnjak je na vrijeme shvatio što se sprema, pa je odglumio ozljedu. Ili - dobar je onaj mali Hrgović, ali je “pljuga” kaj to nije bilo na te-veu, a njemu je najbolje da sad uzme što više love jer mu ionako dovode nekakve islužene boksačke vreće za napucavanje, da na njemu zarade dok se može, a uskoro će ga odbaciti ko’ neku krpu. Skijanje više nitko ionako ne gleda, a zakaj, kad naših nema ni blizu druge vožnje, pojma nemaju. Marin Ćilić je dobar dečko, ali nikad neće biti ko’ Fedex, pa nam je to bilo bez veze izgubljeno nedjeljno jutro uz TV ekran. Bolje da smo gledali Pavića, iako - da je on neki tenisač, onda bi valjda pojedinačno igrao isto tak dobro, a ne samo u paru.

Tjedan iza nas pokazao je koliko se u Hrvatskoj cijeni pravi, istinski sportski užitak, koliko prepoznajemo trud i potrošnju vrhunskoga sportaša, što nam kao naciji znači peto mjesto na kontinentalnom prvenstvu, kako doživljavamo godine tuđeg sportskoga znoja, ili shvaćamo napore raznih organizatora da nam u Lijepu našu dovedu najveće sportske događaje. Nula. Ne cijeni se uopće. Mi cijenimo samo sebe dok bezglavo pratimo trendove, na primjer svakako biti viđen na rukometnoj utakmici. Dakako, samo ako Hrvatska pobjeđuje, a ne ako se bori za peto mjesto. “Ma jeste li samo vidjeli što su nam učinili oni grozni rukometaši, niškoristi, peti na prvenstvu? Sramotno.” - kao da slušam onu trojicu iz tramvaja. Doslovce u nekoliko sati rukomet je u očima prosječnog Hrvata nestao s horizonta, a u prvi je plan uskočio Marin Čilić. Iako gotovo nitko nije pratio prvih 10 dana Melbournea, odjednom su svi sve znali o Nadalu, o Englezu, o Federeru, a Duvnjakova ozljeda ili Alilovićeva obrana su potpuno nestali iz hrvatskog vokabulara. Ponavljam isto ono što sam već na ovome mjestu spomenuo: mi smo stvarno sretan narod, koji se svakoga tjedna može prebacivati sa sporta na sport i uživati u sportskim uspjesima hrvatskih sportaša doslovce širom svijeta. Naravno, ljepše bi bilo da ne odbacujemo i ne omalovažavamo one koji nisu ostvarili naše želje da budu prvi, nepobjedivi, uvijek uspješni i zlatni no to mi se, bojim se, neće tako skoro ostvariti. I dalje će, naime, naši sportaši gubiti, bivati peti ili dvadeset peti, ali mi to jednostavno nećemo htjeti prihvatiti. A, očito, ako i budu prvi, opet ćemo im nalaziti mane i potcjenjivati rezultat. Mi, Rvati.

Opčinjenost nekakvim sportskim događajem za nas u Hrvatskoj važno je jednako kao i kupovina novih aviona ili odluka Vlade o ukidanju PDV-a, vjerojatno i važnija. Sport i politika doživljavaju se kao jedna cjelina. Pojedini moji kolege idu čak tako daleko da si dopuštaju rečenice poput “Červarovoj trupi nije pomogao čak niti veliki broj ljudi iz vrha države u publici…”!? Kako nije pomogao? Pa država je rukometu za ovo prvenstvo dala slovima i brojkom 28 milijuna kuna, na trenirkama hrvatskih reprezentativaca pisalo je: Republika Hrvatska, Središnji državni ured za šport. Iznad svih ostalih sponzora, na najvišoj poziciji. Dakle, rukometna reprezentacija bila je Vladin projekt, sponzoriran solidno dobro od Banskih dvora. Vjerojatno, dakako, nisu imali namjeru gledati Hrvatsku na petom mjestu, već se uslikavati s njima na postolju, očekivano zlatnom, ali barem su sad svi naučili što je sport. Za početak nepredvidiv, a potom tek uzbudljiv, neočekivan i baš zato svima zanimljiv. A možda sam i ja malo naivan ako mislim da su naučili.
Vezano uz Vladu i sport, znate vjerojatno da Hrvatski olimpijski odbor već godinama surađuje s Ministarstvom obrane na projektu zapošljavanja vrhunskih sportaša u hrvatskoj vojsci. Odličan projekt. I dok se sve to odvija uz neke amplitude gore-dolje, daleko od javnosti i u serijama e-poruka i različitih dopisa, Ivica Kostelić se u svojim avanturama bježanja od kuće i obaveza odlučio pridružiti hrvatskim vojnim specijalcima i to vrlo javno. S njima će provesti nekoliko dana na lekciji preživljavanja u divljoj prirodi Velebita. Bolju reklamu i da je htio, Ivica ne bi odradio upravo za potrebe još boljeg zbližavanja HOO-a i vojske. Dakako, ako izdrži. Ili ako oni izdrže. No, svakako bi dobro bilo da i taj čudan i neočekivan javni i medijski spoj sporta i vojne obuke iskoriste, kako u HOO-u, tako i u Ministarstvu obrane. Lijepa hrvatska riječ za to je win-win.
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner