Je li i vama u kasnu noć ili rano jutro s nedjelje na ponedjeljak bilo jako važno uloviti na nekom kanalu američki Super Bowl?

Naime, prema najavama koje je taj spektakl američkog nogometa dobio u hrvatskim medijima, ispada da smo mi Hrvati baš ludi za promatranjem igre koju ne razumijemo, o čijim sudionicima nemamo pojma i čija pravila uopće ne poznajemo. Istodobno hrvatski sportaši u Hrvatskoj i po cijelom svijetu opet ostvaruju uspjehe, ali to je jednako ili čak manje važno od - američkog Super Bowla? Urednike i novinare je umjesto povratka starijih i iskusnijih košarkaša u hrvatsku reprezentaciju i traženja uzroka tome valjda neizrecivo više fascinirao podatak o ukupnoj zaradi na Superbowlu, cijenama TV reklama i nastupu Justina Timberlakea, a neke i hrvatski korijeni jedne od najvećih zvijezda američkog nogometa, Toma Bradyja ili trenera Billa Belichika. Totalno me fascinira ta opčinjenost sportašima čiji su roditelji ili djedovi, pa i pradjedovi otišli “trbuhom za kruhom” iz ovih krajeva, a potpuno zanemarivanje sportaša koji su i dalje u Hrvatskoj, koji tu treniraju i ovdje uspjevaju kao hrvatski sportaši.

Prošli smo tjedan tako uz izravni prijenos na SPTV-u pogledali kojih to 20 hrvatskih predstavnika u čak 4 sporta putuje na Zimske olimpijske igre u Pjongčang, a tko od vas nabroji njih 5 bez gledanja po internetu, sebe može smatrati ljubiteljem i dobrim poznavateljem hrvatskoga sporta. Možete i k nama na SPTV doći raditi. Radi se o generaciji od koje baš nitko ne očekuje ni dijelić onoga što nam je Janica priredila prije 16 godina u Salt Lake Cityju, kad se vratila s tri zlata i srebrom. Ali, od njih očekujemo da budu najbolji ikada i da steknu iskustvo. Ostvari li se dio predviđanja njihovih trenera i stručnih timova, za četiri bi godine to moglo biti bitno drugačije, bogatije, ozbiljnije. Pa neka tako i bude. Neki su već otputovali, neki tek putuju, ali od 9. veljače pratit ćemo što se događa na sjeveroistoku Južne Koreje. Počinju Zimske olimpijske igre!
No, idući vikend je važan i za Hrvatsku nogometnu ligu, vraćamo se Dinamu, Hajduku, Rijeci, a svi oni najavljuju da su spremni ako ne osvojiti prvenstvo i Kup, onda barem jedno od toga. Manje se zna, ali uoči prvenstva HNS već četvrtu godinu za redom priprema Konferenciju o sigurnosti i zaštiti na nogometnim utakmicama, ovoga puta u Sisku. Spoj ljudi iz Saveza, klupskih predstavnika za sigurnost, policije i medija sasvim sigurno o temi može reći podosta.

Posebno kad se zna da ove godine hrvatski nogomet i hrvatski navijači imaju jedan ogroman ispit u Rusiji, od 14. lipnja do 15. srpnja. Nadam se do 15. srpnja, do finala Svjetskog prvenstva.
Ne, nisam zaboravio sjajnog Bornu Ćorića u Osijeku i pobjedu Hrvatske nad Kanadom. Snaga reprezentacije u kojoj Čilić zaigra samo u paru, a u paru ne igra australski dvostruki pobjednik u parovima, Pavić, više je nego očita. Još ako znamo da je Dodig bio u situaciji da možda ne zaigra, ali da se Krajan ni zbog toga nije previše uzrujavao, onda je jasno da je muška reprezentacija doista jaka. Unaprijed im predvidjeti osvajanje Davis kupa bilo bi, dakako, pogrešno jer se svašta može dogoditi, a i ostale su reprezantacije više nego sjajne, no da ćemo uživati u odličnim teniskim susretima, sve redom u Hrvatskoj, to je činjenica. Prvi nam je već početkom travnja, vjerojatno u Varaždinu, protiv Kazahstana. A baš nešto čitam o tenisu i Đokoviću, o sustavu koji me malkice podsjeća i na nikad do kraja definiran sustav kategorizacije sportaša u Hrvatskoj. Naime, Đoković je na operaciji lakta i neće igrati barem nekoliko mjeseci. To znači da će na ljestvici bodovanja izgubiti jako puno bodova i da će se na terene vratiti kao tristo i neki tenisač svijeta! Zapanjujuće, zar ne? Ali to je sustav i nitko to ne spori. Đoković će svojim tenisom, treba očekivati, brzo doći natrag u vrh, no sasvim sigurno neće prigovarati niti će se žaliti na sustav.

E, sad, zašto me to asocira na kategorizaciju sporta u Hrvatskoj? Ne po dobrome, jasno. Naime, kod nas se smatra da je najbolje ne imati kategorizaciju. Kad bi postojala čvrsta struktura kao u svjetskome tenisu i kad bi normalno bilo da najbolji svjetski igrač u samo nekoliko mjeseci padne za 300 mjesta, ali i da se vlastitim igrama vrati na vrh, onda bi to značilo da nema načina kategorizaciju prilagođavati sebi. Dobro, nije baš da u Hrvatskoj nema strukture po kojoj se stvari događaju i barem ono osnovno - novac raspodjeljuje, no svima je jasno da bi novi pristup i novi način vrednovanja sportskih rezultata trebao zaživjeti. Nije, naime, normalno da predstavnici primjerice atletskog saveza vrlo često ustraju u tome kako njima treba još više novaca, a onda dvije godine za redom u prosincu ispadne da su u debelom plusu, jer novce koje su dobili nisu znali unutar sustava potrošiti. Unutar teniskog sustava u kojem Đoković pada na tristoto mjesto takva se pogreška također kažnjava. I dakako da onda većini onih koji se snalaze na razne načine ne bi li opstali u hrvatskome sportu sam spomen kategorizacije izaziva urtikariju. No, o tom potom, da bi sve profunkcioniralo počnimo od strategije, pa od zakona o sportu, koje smo očekivali lani, no valjda ćemo ih dočekati ove godine. Nema žurbe. Pa i olimpijske igre su tek svake četvrte godine...

JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner