Da, znam, tu među nama u Lijepoj našoj se uglavnom zbrajaju medalje, pobjede i veličaju porazi „naših neprijatelja“.

Ipak, koliko god to u sportskim razgovorima asociralo na utakmice ili nekakve sportske susrete, usudit ću se reći da je prva pobjeda na Olimpijskim igrama u Pjongčangu bila za vrijeme svečanog mimohoda. Tada su se pred cijelim svijetom pojavile dvije Koreje sjedinjene u jednu kolonu. Veće pobjede humanosti i prijateljstva za Međunarodni olimpijski odbor, pa i za Thomasa Bacha osobno, jednostavno nema. Nije lako, znam, to shvatiti umovima koji i olimpijske igre doživljavaju kao rat, borbu i ispunjenje zapravo svojih najskrivenijih ružnih i primitivnih poriva, ali je jednostavno tako. Olimpizam nije u osnovi krvoproliće; Olimpijske su igre u drevnoj prošlosti služile baš suprotnome – zaustavljanju ratova i primirju. Dokazivanje nadmoći procjenjivalo se na hrvačkom natjecanju ili u bacanju koplja, a ne u broju mrtvih na ratištima. Zato sam sretan, zbog tih Koreja i ogromnog uspjeha olimpizma. Doduše, istina je, sport u svojoj najdaljoj povijesti očito ima sukob kao okidač, ali žalosno je da taj agresivan stav još nismo zaobišli, zaboravili i posvetili se samo uživanju u navijanju ili ljepoti i urođenoj neizvjesnosti pojedinih sportskih događaja. Ipak, neću

sad o tome.
Počele su Zimske olimpijske igre. Primjećujete, vjerojatno, da se kod zimskih igara ne koristi uobičajeni dodatak – olimpijade. Primjerice, Igre u Riju su bile Igre 31. Olimpijade. Vjerujem da je današnjim laičkim poistovjećivanjem ta dva pojma već i lektorima dozlogrdilo stalno ispravljati razliku između olimpijskih igara i olimpijade. Naravno, ako su je svjesni. Naime, iz iskustva znam da tek poneki novinar i još manje stanovnika Hrvatske zna da između ta dva pojma i te kako postoji razlika. Olimpijske su igre ono kad se sportaši nađu u Riju 2016., u Tokiju 2020. ili u Parizu 2024. i međusobno se natječu. Olimpijada je pak vremenski period od 4 godine, koji počinje 1. siječnja u godini olimpijskih igara i završava 31. prosinca četvrte godine, baš uoči godine sljedećih olimpijskih igara. Ljetnih, dakako, jer je ciklus brojanja počeo 1896., s prvim igrama modernoga doba u Ateni i traje neprekidno, bilo Igara ili ne. Znamo da zbog rata nekih Igara i nije bilo, ali Olimpijade su tekle, svake 4 godine, od 1. siječnja do 31. prosinca četvrte godine. Sad smo još uvijek usred 31. Olimpijade, koja je počela 1. siječnja 2016., ali se zimske Igre ne broje kroz olimpijade, nego posebno. Sve lijepo piše u Prvom poglavlju Olimpijske povelje, zapravo Statutu Međunarodnog olimpijskog odbora. Objašnjenje oko olimpijada se nalazi tik uz rečenicu da se zimskim sportovima smatraju samo sportovi na snijegu i ledu. Dok je tako, ideja da se dio ljetnoga programa, npr. rukomet ili gimnastika prebaci u zimske Igre neće proći.
Pjongčang je najhladnija destinacija svih dosadašnjih zimskih igara. Prvih je dana vjetar već otpuhao satnicu skijanja i alpinci se snalaze najbolje što znaju, nadam se da će i skakači nastaviti u istom tonu, jer ako njih otpuše dok su u zraku, neće biti dobro. Svi znamo da od Hrvata u Koreji nećemo dočekati medalje, iako se lijepo nadati, ali imponira drugi podatak. Dok su Janica, a onda i Ivica skupljali olimpijske medalje po zimskim smotrama, naše su hrvatske delegacije uglavnom brojale i manje članova nego sada. Ako ste zaboravili, Hrvatska u Pjongčangu ima 20 sportaša u 4 sporta. Ima li boljeg pokazatelja da se barem u zadnjih 4, a mi koji pratimo sport znamo da se to odnosi na zadnjih 10-ak godina, dobro i kvalitetno radilo i u zimskom sportu? Ulagalo u sport sustavno? Iz dana u dan se pametno prilagođavalo zahtjevima svakog pojedinog sportaša ili momčadi. Rio je bio prvi okidač pokazatelja dobroga rada kroz desetak godina, unatoč jalnušima koji stalno pokušavaju uspjehe minorizirati. Dosta njih iz sebičnih, osobnih razloga. Pjongčang je također dokaz da je cijeli hrvatski sport u dobrom stanju. Ponavljam, 20 sportaša u 4 sporta, a svi su u Koreju otputovali ne zato jer je to netko od njih baš jako htio, nego zato jer su ispunili norme, koje međunarodne sportske federacije propisuju i koje nikako nisu tu tek reda radi. Mogu se, naravno, i trebaju pojedini savezi buniti i tražiti od države još novaca, ali je činjenica da se u zadnjih 10-ak godina s novcima koje je država dala napravilo mnogo. Sustavno, polako, uvažavajući struku i specifičnosti svakog sporta i sportaša. Jer olimpijski se sudionik, a još manje osvajač medalje ne postaje preko noći, niotkuda. I da, sve to promovirajući hrvatski sport i sportaše. Dakako, na SPTV-u. A gde drugdje…
JURA OZMEC

e-max.it: your social media marketing partner