15/04/19

Dominacija

Da se odmah razumijemo, trčanje protiv konja ili plivanje protiv morskih pasa smatram degradirajućim za sportaše koji su pribjegavali takvim rješenjima ne bi li nešto dodatno zaradili. Dakako, ako je u pitanju puko preživljavanje onda je opravdavajuće. Sportaše, naime, često srećemo u pričama u kojima su uzimali i olimpijske medalje, da bi se poslije našli na prosjačkom štapu. Tada i nastup u cirkusu izgleda bolje nego marširanje po atletskoj stazi kakvog olimpijskog stadiona u povorci na otvaranju olimpijskih igara.

Braća Sinković sasvim sigurno ne spadaju u tu kategoriju. Pa zašto su se onda, pobogu, odlučili veslati protiv osmeraca na velikoj regati koja je dva dana okupirala zagrebački Jarun? Je li u pitanju egzibicionizam ili su najpoznatija hrvatska sportska braća prolupala? Nije ni jedno ni drugo. Jednostavno im nitko nije htio na megdan u dvojcu bez kormilara. Nitko.

Ispričat ćete me na dodatnom subjektiviziranju ovih redaka, ali meni je, iako sam itekako bio svjestan da nemam baš nikakve šanse protiv Celenta i Mrduljaša, davnih godina bila čast i izazov veslati protiv njih. Uostalom, samo u srazu s najboljima možete znati koliko vrijedite, što vam još treba da im se barem malo približite. A danas? Nema nikoga u prijavi dvojaca bez kormilara, protiv braće Sinković, nego su braća svoju brzinu iskušavali protiv kraljevskih posada osmeraca, kao da je sramota izgubiti od olimpijskih pobjednika?­­

Je li dominacija dobra u domaćem sportu? Koliko hrvatski vrhunski sportaši svojim uspjesima možda i zatiru svoje nasljednike, koji izgore prije nego dosegnu te visine? Nisu samo Sinkovići u pitanju, nego i mnogi drugi. Prihvaćam tezu da se takvi sportaši rađaju jednom u sto godina, ali ne prihvaćam tezu da se iz njihovih iskustava ne može izgraditi možda ne zlatna olimpijska, ali svakako solidna generacija novih sportaša. Nikako ne prihvaćam razmišljanja koja vode tome da su oni rezultat svojih roditelja i da „mi tu ništa ne možemo“. Kajgod. Svi su oni - od Vlašića do Kostelića preko Sinkovića, rezultat sustava! U svakom sustavu i roditelj mora imati svoju ulogu, ali bez sustava ne bi Hrvatska uzela 10 olimpijskih medalja u Riju, niti bi prošlu godinu još i sada gurali na pijedestal najuspješnijih godina hrvatskoga sporta. Samo sustav! Tko god misli drugačije, nema pojma. A koliko god to na ovom mjestu izgledalo samodopadno ili reklamerski, dio sustava je i medij koji će sve to pratiti, jer ostali, očito, ne žele. Da, SPTV, a gdje drugdje? No, sustav nam je postavljen, po njemu se većinom stvari događaju, zbog njega svi nabrojani plus mnogi drugi uspijevaju i na velikim natjecanjima, ali mu jedna stvar ipak nedostaje - novac. I to ne novac za vrhunce, toga ima i bit će, nego novac i dobra volja da se u sport uključe najmlađi, da se bave sportom, da svi budu u temeljima novih hrvatskih uspjeha. I da budu sastavni dio medijske priče, jer i ona u konačnici privlači dio novca. Toga, osim na SPTV-u, nema. Nema ni dvorana niti igrališta za tu djecu, nema onih koji bi se na državni, a ne roditeljski trošak s djecom bavili i stvarali zrele ljude koji znaju vrijednosti bavljenja nekom aktivnošću. Novi Nacionalni plan obećava da bi se nešto moglo dogoditi, no nakon velike pompe kao da već polako gasne, a u njemu ionako nema ni spomena medijske promocije sporta koja bi, posredno, omogućila i veća ulaganja u sport…

Pa sam strašno znatiželjan kako će to Hrvatska predvoditi Europsku uniju u području u kojem će za vrijeme hrvatskoga predsjedanja jedna od dominantnih tema biti – sport? Država koja se svojih sportaša sjeti samo kad se treba s njima uslikavati nakon velikih medalja ili uoči važnih izbora sad će Europi pokazivati kako se stvaraju vrhunski sportaši, od vrtića do olimpijskog postolja? Ozbiljno?

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...