Djeca
16/04/18

Djeca

Zapjenili su nam se domaći političari kako bi ili ne bi progurali Istanbulsku konvenciju kroz Hrvatski sabor. I ništa se, apsolutno ništa, neće promijeniti. Baš zato apeliram da se počnemo pjeniti i svi mi - sportski djelatnici, mediji, roditelji i budući navijači hrvatskih sportaša i reprezentacija, kako bismo zaustavili trend nebavljenja tjelesnom aktivnošću i sportom među hrvatskom djecom. Em nam je djece sve manje, em je sve manje satova tjelesnog odgoja, em je sve manje novaca za nekakve izvanškolske sportske aktivnosti. Katastrofa je na pomolu, a oni koji bi trebali reagirati samo sliježu ramenima. Važnije im je ostati na vlasti, nego se baviti procesom koji traje godinama, desetljećima, pa i dulje. Jer, baš njih briga što će se događati u idućem mandatu Vlade ako oni ne budu na vlasti. A ovo je preveliki zalogaj, jer što ako neka pogrešna politička grupacija preuzme zasluge za nju?! Ljigavo.

Bio sam prošloga tjedna na panelu koji je u Erste banci pokrenula Ivana Brkljačić za svoj projekt Plave lige, atletskog natjecanja osnovnoškolaca. Panel i izjave na njemu su me ponukale da se ovim svojim skromnim doprinosom, otvaranjem teme prema javnosti, pridružim mislima koje sam čuo. Za početak, možda se obuka plivanja vrati među obavezne stvari hrvatskoga školstva, možda i kroz također politički zalogaj zvan kurikularna reforma?

Naprimjer, jeste li znali da svjetski stručnjaci inzistiraju na 60 minuta dječjeg gibanja svakoga dana? Ne misle pritom na gibanje prstića po konzolama kompjuterskih igara nego na stvarno znojenje 60 minuta, najmanje! A istodobno, hrvatske škole niti imaju sportske dvorane, niti se isplati graditi ih za ukupno maksimalno 90 minuta tjelesnog odgoja tjedno. Danas profesorica tjelesnog odgoja, bivša vrhunska rukometašica Klaudija Bubalo kazuje kako se hrvatska djeca užasavaju kretanja, izvođenja najjednostavnijeg koluta naprijed (da ne pričam natrag), pa čak i najobičnijeg igranja na dječjem igralištu. Oni koji se okuraže i sve to prođu, pa čak i krenu u neki sportski klub, završetkom osnovne škole suočavaju se, kako smo čuli,  s problemom preseljenja u drugi grad zbog nastavka učenja i time nedostatka snalaženja, financijskih mogućnosti i motiva. Današnji roditelj mora prvo sebe uvjeriti da pusti vlastito dijete da se igra bez roditeljske paske, a onda i da nađe 200, 300 ili više kuna za organizirano znojenje u nekom klubu svakoga mjeseca. Plus sportska oprema. I još da ga voza na treninge u neka totalna nedoba, oko podneva usred radnog vremena ili u cik zore ili oko ponoći. Pa onda onaj problem koji je sve očitiji, a to je da se djevojčice uopće ne šalju na sport, da ih u sportskim klubovima skoro više nema, osim, kako kaže Marija Anzulović – na odbojci. Tamo je veći problem naći dječake. To nam se, usudio bih se reći, već vidi na snazi odbojkaških reprezentacija.

Respektabilno društvo na desetom katu Erste nebodera izreklo je još neke optužujuće rečenice. Naprimjer, da bolonjski sustav u visokom školstvu u Hrvatskoj uopće ne stvara prostora studentima da se bave vrhunskim sportom, jer profesori i čitavi fakulteti uopće ne prihvaćaju izbivanje s predavanja, unatoč dogovora o pravima studiranja vrhunskih sportaša. Potpuno druga slika je u SAD-u, otkud je svoje buduće zanimanje baveći se atletikom umjesto plaćanja stipendije izučio Stipe Žunić, nadam se - ovogodišnji europski prvak u bacanju kugle. Da, tamo se mora prvo polagati ispite, ali nikako ne u vrijeme kad su natjecanja.

Da, bilo je toga još i SPTV će se tim problemom baviti, jer i novi Nacrt razvoja hrvatskog sporta i novi Zakon o sportu morali bi biti podloga za bolje sutra. Ako ih se ikad napiše.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Lino
    31/03/18 Lino

    Rukometaši su prošlh tjedana bili iznimno aktivni. Nakon rezultatskoga promašaja na svjetskom prven...

    Saznajte više
  • Kros SN
    23/04/18 Kros SN

    Ako je netko samo i djelomično posumnjao da bi se sport u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, mogao ugasiti preko noći, vara...

    Saznajte više