21/05/18

Kontraofenziva

 

Nedavno sam se uhvatio u dilemi. Ako već svi toliko puno pričaju o slavonskim problemima, iseljavanju, pustoj zemlji i malom broju novorođene djece, kakva li je tek situacija sa sportom? Pa u sportu je, onda, još veća katastrofa, zar ne? Vrlo brzo sam, pa čak i površnim zaključivanjem, došao do iznenađujućih zaključaka. Sport u Osijeku, uz sve ove pokazatelje o kojima slušamo o Slavoniji, pa samim time i o Osijeku, zapravo cvate. Evo, znate da je nogometni prvoligaš nakon godina borbe za opstanak u prvoj ligi čvrsto uhvatio poziciju broj četiri na nacionalnoj ljestvici, znate da isti taj klub sprema gradnju potpuno novoga kampa, novog stadiona i to sa stranim ulaganjima. Dakle, negdje vide perspektivu i napredak. Svake godine Osječani organiziraju svjetski kup u gimnastici, imaju ekstremni Pannonian Chalenge, po Dravi im svakodnevno veslaju svjetski juniorski prvaci, vrlo skoro će im u goste doći nogometna reprezentacija…a to je samo dio bogatog sportskog kolača koji se nudi.

Osim Osijeka, koji se dosta dokazao, po Hrvatskoj cvjetaju i druge sportske cjeline. Lokalni sport je u nekim dijelovima Hrvatske u kontraofenzivi prema općenitom dojmu na nam baš i ne ide idealno. Već sam i sam sebi dosadio rečenicama u kojima uporno prozivam Središnji državni ured za šport zato što nigdje ne vidimo nekakav nacrt budućeg Nacionalnog programa za sport, a još manje Zakon o sportu. Valjda su previše zauzeti primanjem nekoliko desetaka novih djelatnika, pa se nemaju vremena baviti ključnim problemima zbog kojih su i osnovani. Dolazi ljeto u kojem će nas sve prvo zabavljati nogometaši na svjetskom okupljanju u Rusiji, nakon toga će nam biti prevruće da razmišljamo o bilo kakvim zakonima ili sličnom, a do rujna ili listopada možda ipak iz Ureda kapne kakva informacija o nacrtu ili zakonu. Živi bili - pa vidjeli.

Prije 20 godina Vatreni nogometaši su u Francuskoj osvojili onu čuvenu broncu, s kojom se i danas svi mi hvalimo i uporno očekujemo repete. O tim će nas trenucima ovih dana podsjećati u kinu film jednog Meksikanca, kojeg je producirao Miroslav Blažević mlađi. Ne znam kakav je, nisam ga vidio, no svakako je već i podsjetnik na ta vremena ponosa dobar izazov za svakoga da pogleda film. Hoće li i ovoj generaciji kvadratića uspjeti nešto slično? To nam se svima polako uvlači pod kožu, pripremamo se za nastupajuće prvenstvo, želimo novi uspjeh. Pročitao sam da su se prognozama svjetskoga prvenstva pozabavili i ozbiljni ljudi – švicarski bankari, koristeći svoje kompjutore i algoritme predviđanja svjetskih novčanih tržišta. Po toj metodi Hrvatska je daleko, jako daleko od osvajanja medalje, samo da znate. A švicarskim bankarima valja vjerovati. Iako smo svjesni da među današnjim hrvatskim reprezentativcima zapravo nemamo pravog vođu, nekoga tko bi bilo koju diskutabilnu utakmicu doveo u mirne vode pobjede, uvijek se nanovo nadamo novom čudu kao 1998. O tome mi je zborio Igor Štimac, uskoro naš voditelj u programu SPTV tijekom svjetskoga prvenstva u Rusiji. Gosti koje je Igor odabrao i njegov pristup njima sasvim će sigurno dati novi bogati osjećaj objašnjenja nogometne prošlosti i sadašnjosti. Uostalom, svi mi novinari imamo pokatkad predatorski pristup, kojega neki nogometni znalci ili igrači ne mogu probaviti, pa se zatvore u neku ljušturu i ispaljuju samo unaprijed naučene fraze. Igor Štimac ga nema. On je u osnovi igrač i trener, ali ležerno komunikativan i njegove nogometne konverzacije teku poput mlijeka prema medu, što i vama, gledateljima, daje novu dimenziju pristupa nogometu. Nadam se bolju, no uskoro ćete imati priliku i sami prosuditi.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...