SREĆA PRATI HRABRE
26/02/19

Sreća prati hrabre

Francuzi su, kažu u slavu mladosti, predložili dodatna 4 sporta na “svojim” Igrama 2024., u Parizu. Među njima je i breakdance. Jedino je pitanje hoće li do 2014. još uopće biti breakdancea, barem ovakvog kakav je predložen. Naravno, mene muči i pitanje je li breakdance uopće sport, no ostavimo to pitanje sad po strani. Naime, sportovi se ovih godina rapidno mijenjaju, neki se stvaraju i nastaju preko noći, neki se bude iz zaborava, a velike promjene prvenstveno inicira baš Međunarodni olimpijski odbor. U toj novoj igri u kojoj se predlažu novi olimpijski sportovi, samo da bi se digla marketinška vrijednost pojedinih ljudskih zanimacija, poput na primjer plesa na šipki, više zapravo ne možete biti sigurni ne samo radi li se uopće o sportu, nego i o tome hoće li takav sport u trenutačnom obliku uopće dočekati nekakav olimpijski status. Naime, ako 6 godina prije Igara uvrstite neki sport u program, morate znati kako on izgleda, kakva su mu pravila, koje faze svi moraju proći da bi se uopće natjecali, što podrazumijeva i da se pravila, izgled i format natjecanja ne mijenjaju. Dakle, 6 godina bez promjena, uz izgrađen sustav kroz neki međunarodni savez, to ponekad predstavlja veliki problem. Neki, ili čak većina koji sebe automatski svrstavaju u olimpijske sportove, iako nisu ni blizu, tješe se činjenicom da je i Thomas Bach povelik broj sportova za vrijeme svojega mandata već pomazio s pridjevom “olimpijski”. Budimo realni, prije 20-ak godina, kad su olimpijski sponzori shvatili da su vidljivi samo svake četvrte godine, a da se medijski prostor širi i raste, počeli su se buniti, tražiti veću prisutnost. Pa je MOO onda odvojio zimske igre od ljetnih, pa se OI održavaju zapravo svake 2 godine. Onda ni to nije bilo dosta, pa su ustanovljene OI mladih. S pojavom društvenih mreža i velikom svješću o tome da klinci komuniciraju među sobom samo preko društvenih poruka, sponzori su htjeli i tamo, pa im je i to omogućeno. Dakako da sponzori, ali sad ni sportski dužnosnici ne staju. I dalje se promjene događaju, gotovo svakodnevno. Zato sam i sam ovako pomalo zbunjen….

Tradicionalni sportovi, odnosno njihovi predsjednici, tajnici, izvršni odbori, postaju svjesni da se za mjesto pod olimpijskim suncem moraju boriti s nekim novim klincima i mnogim novim sportovima. Sportovi koji su se malo zapustili pred odlukom su ne samo hoće li ostati olimpijski, nego i hoće li uopće postojati za 10-ak godina? Ne čudi zato uopće pojava breakdancea na popisu prijedloga novih olimpijskih sportova. I baš zato je itekako važno imati čvrste kriterije oko toga što neki sport čini olimpijskim, a što ga od sudjelovanja na Igrama udaljava. Pa tako boks zadnjih godinu dana proživljava pravu dramu hoće li uopće ostati među 5 krugova. Šef Svjetske boksačke udruge je, naime, na crnoj listi američkih istražitelja, jer je - kažu - bogatstvo stekao prodajom droge i čak i bijeloga roblja!? To je više od “crvene krpe” za MOO i za Bacha i boksu prijeti velika olimpijska kriza. Ne možda kao hrvačima poslije Londona, da izlete s Igara, ali svakako kriza koja bi uključivala zabranu AIBA-i da se bavi kvalifikacijama i provedbom natjecanja na Igrama u Tokiju, a možda i kasnije. A to vodi do ukidanja sporta s programa OI. A to, pak, vodi, do oslabađanja određenog broja mjesta za nove sportaše i, pogađate, nove sportove! I nove sponzore, ili barem zadržavanje postojećih. Nije tajna da su u MOO-u još prije 15-ak godina napravili studiju, nakon koje je ispalo da vaterpolo i sinkronizirano plivanje zapravo nemaju pravu olimpijsku vizu. Doduše, njihova krovna organizacija, FINA, koja uključuje i vrlo gledane plivanje i skokove u vodu, tada je prerezala bilo kakvu raspravu o tome treba li s OI izgurati vaterpolo. I dalje Hrvatska, na našu sreću, osvaja medalje u bazenima.

Druga je stvar što taj sport gleda i vidi sve manje i manje klinaca  Hrvatskoj. Nema ga na ekranima televizora koji se vide u većini hrvatskih kuća, a podatak da kabelski operateri prenose 150 vaterpolskih utakmica u godini ravan je podatku da je ispod Hrvatske more nafte. OK, neka je tako, ali tu naftu nitko ne vadi, baš kao što ni sport nitko ne vidi. Na žalost. No, dok naftu prvo (ipak) treba dokazati i pronaći, pa početi bušiti, sport nam je već sad na vrhuncu s kojega, bojim se, sljedeći smjer ide prema dolje. Itekako bih volio da se varam ili barem da krivulja još nekoliko godina neće padati. Nekakav znak da tako možda neće biti je i taj nogometni val koji jednom uspjehu dodaje i drugi, pa me ne čudi što se nakon Dalića na reprezentativnoj, sad dokazao i Bjelica na klupskoj klupi. Obojica, kad malo bolje razmislite, imaju sličan pristup, oni jednostavno znaju nogomet, vole ga i imaju zrnce sreće. No, sreća je oduvijek pratila hrabre, zar ne? Neće, dakako, uvijek pobjeđivati i stalno biti ovako uspješni, no već i stav s kojim su krenuli i način na koji rade, a tek uglađenost u odnosima sa svima, pa čak i novinarima, to je neka nova slika, koju do sad baš i nismo prepoznavali u Lijepoj našoj. I nisu jedini, to je ono najljepše u svemu.

Pa, ako se mijenja svjetski olimpijski poredak, a zašto se, dovraga, ne bi promijenio i hrvatski sportski pogled na svijet?

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...