Administrativni praznoglavci

15/11/21

Administrativni praznoglavci

SAŽETAK

U svojem sam novinarskom životu upoznao stotine trenera. S nekima sam, čak ne rijetkima, postao vrlo blizak,

U svojem sam novinarskom životu upoznao stotine trenera. S nekima sam, čak ne rijetkima, postao vrlo blizak, upoznao ih, shvatio kakav je to trenerski kruh. Težak. No kad kao novinar steknete povjerenje tih ljudi, onda ga je vaša dužnost i zadržati. A to se postiže uvažavanjem i razmišljanjem o tome što ti ljudi rade. U svakom sportu, svakoga dana, pod pritiscima, počevši od nekog suludog roditelja dok još treniraju klince, pa do pritiska cijele Hrvatske kad ste na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. Zašto su me sad tako odjednom “napali” treneri, zašto imam potrebu pisati o njima? Nakon nogometne utakmice s Rusijom na Poljudu kamera je uspjela uhvatiti izbornika Zlatka Dalića sa suzama u očima. Čovjeku se s ramena strovalio ogroman pritisak, iz njega je saznanjem da je ostvario vjerojatno svoj najteži cilj u životu jednostavno sve krenulo van. Tko to ne razumije, nema pojma o sportu i sportskoj psihologiji. Da reprezentacija nije uspjela, da je Rusija prošla dalje, sad bismo mi, novinari, već pisali i kalkulirali o novom treneru, a ljudi bi još odlazeći s Poljuda slagali neke svoje križaljke i prizivali različite stratege da “hitno” dođu pripremiti Hrvatsku za razigravanje za SP, kao da ovaj trener, Zlatko Dalić, nikad nije niti postojao. A zbog tih suza Zlatko Dalić je sad, ako tako odluči, zaslužio čak i otići s kormila reprezentacije. Nadam se da neće, ali sad smije. Napravio je što nikad nitko u hrvatskom nogometu nije, pa čak i ne samo u hrvatskom nogometu.

Dakako, ovih ćemo dana čitati silne statistike o tome, pratiti svaku Dalićevu utakmicu od kad je preko noći postao izbornik, pa uzeo srebro na SP, sve do jučer popodne u kišnome Splitu. I zaslužio je. On nije na onom mojem popisu trenera s kojima sam na brzom biranju, ali je velik. Velik i po tome što je u minutama poslije utakmice javno priznao da je griješio, da se mijenjao i da je uz veliki rizik uspio! Velik je i po tome što je, čini se, odlučio oprostiti onima koji su ga razočarali, igračima kojima je u određenim fazama rasta s reprezentacijom pokazao put iz svlačionice. Velik je, u konačnici, po tome što nakon SP u Rusiji nije spakirao kofer i odjurio za dolarima koji su se nudili s raznih strana.

No, kao što već napisah, nije jedini. Istina je da u nogometu ima najviše navijača, onih koji se nogometom bave, kao igrači ili pratitelji, u konačnici i “poznavatelja”, pa samim time ima i najviše pritisaka, no veliki trener je jednostavno veliki trener, u atletici, plivanju, gimnastici, bilo gdje. Upravo zato mi je sasvim logično da se i u hrvatski sport uvukla dobra misao koja kaže da, osim o sportašima, sustav maksimalno mora brinuti i o trenerima. Ja bih dodao, napokon brinuti i o trenerima. To su ljudi koji stvaraju i bazu i vrh hrvatskoga sporta, održavaju ih na životu, da i mi možemo uživati, kao u nedjelju nakon Poljuda. Sad bih mogao rastvoriti plašt koji pokriva tu profesiju i početi pisati o trenerima koji zaslužuju svaku kunu koju iz napregnutog sustava dobijaju i o onima koji to baš i ne zaslužuju. Ovdje ipak mislim da bi to bilo više kontarproduktivno prema onima koji stvaraju hrvatski sport nego negativno ili odgojno usmjeravajuće prema onima drugima.

Hrvatski sustav financiranja sporta, onaj kojega je razvio Hrvatski olimpijski odbor u dijelu koji se tiče konačnog čina isplata je više nego pravičan, uostalom razvija se već godinama. Onaj drugi dio, koji HOO-u daje novce, dakle država, potpuno je nelogičan. Pa tako, naravno i prema sportašima i prema trenerima, prema razvojnim projektima za djecu, prema lokalnom sportu, prema svima. Potpuno nerazumno, naime, zvuči da se hrvatski sport financira iz novca koji hrvatski igrači na sreću ulažu u domaće kladionice i ostale igrice, a ne izravno iz državnog proračuna. S druge strane, kad Sportska televizija treba dobiti povlastice koje su dobile 2 najveće, a za razliku od nas potpuno nehrvatske TV komercijalne kuće u doba korone, onda se neki državni pametnjaković inati s podatkom da je HOO, vlasnik SPTV-a financiran novcem iz proračuna??!! Da uopće ne ulazim u priču koja za posljedicu ima nedovoljnu uplatu u igre na sreću, pa samim time i manjak na računu hrvatskoga sporta, koji izravno vodi u pad kvalitete istoga, a što se najnormalnije događa…

Situacija u kojoj bi država napokon mogla progledati i sport početi financirati izravno iz proračuna, a sebi priskrbiti sredstva od igara na sreću kad god ona dođu, čini se u doba tih administrativnih praznoglavaca kao bajka. Naime, brine me da se možda ne radi o praznoglavcima, nego o dobro pripremljenoj priči koja želi baš maksimalno kontrolirati sve, pa i sport.

U takvoj bih situaciji mogao i malo drugačije doživjeti Dalićeve suze….

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...