Akvarij
04/03/19

Akvarij

Blog kutak

Nitko me nikada neće uvjeriti da je ono čime se bavio Mirko CroCop Filipović sport, ali ću ovdje s dubokim naklonom pozdraviti njegov odlazak s pozornice. Naime, Mirko je, koliko god to sad nelogično zvučalo, veliki sportaš. Znam, već me secirate i pitate kako je to točno Mirko sportaš ako se ne bavi sportom?

Mirko Filipović, da bi uopće ušao u ring baviti se time čime se bavio, morao je istrenirati ne samo svoje tijelo, nego i duh, a posebno dostići šampionsko mentalno stanje. Dakle, radio je isto što i Sandra Perković ili braća Sinković. Jedina je razlika u tome što Sandra ne ulazi u bacalište sa željom da nekom razbije glavu i pusti krv, a Mirko je to radio. Zato to čime se Mirko bavio ne mogu i neću smatrati sportom, ali nije razlog da njegov način življenja sve do izlaska u ring ne smatram sportskim. Nisam liječnik i ne pada mi na pamet konstruirati nekakve nalaze, no pretpostavljam da ga je baš taj sportski dril spasio da mu sad svi širom Hrvatske, ali i svijeta, ne pišu nekrologe, nego da ga citiraju i analiziraju njegovu, u tome čime se bavio očito uspješnu karijeru.

Nikakav dril, očito, neće spasiti Peru. Koji mi je sad Pero na pameti? Pa onaj Pero koji je kroz izlog pumpe Mercedes ster'o. Taj koliko god imao nogometnog znanja, dogurao je do stadija da ga se u NK Osijek odreknu, čak da ga izbace iz kluba. Doduše, saznajemo, nije mu ovo prva „tehnička“. Ne, mladac ih je nakupio toliko da bi u nekoj ozbiljnoj državi već nekoliko puta bio u zatvoru. U Hrvatskoj dobre veze takve drže izvan zatvora. Aha, ispričao se? Nemojte me….pa „deda“ Mirko je više o sportskoj etici govorio i radio, razbijajući tuđe arkade, nego što će ovaj nogometni divljak ikad naučiti u svojem očito bahatom poimanju svijeta. No, točno je, mi smo mu to dopustili. Okruženje ga je takvim stvorilo, okruženje ga je mazilo i pazilo, jer je bio koristan. Sad, kad šefovi osječkog prvoligaša preslaguju cijeli grad, a ne samo klub, takav im ekscesan klinac stvarno smeta. Dakako, riješili su ga se preko noći. Nije, naravno, nemoguće, da ga „dobri kakvi jesu“ opet uzmu natrag. Ali potiho, prvo u drugu momčad, pa polako, od jeseni u prvu. Ljudi, naime, a Hrvati posebno, imaju pamćenje poput zlatne ribice, tri kruga po akvariju i već se ponovo dive istom rasporedu kamenčića na dnu akvarija. I tako tri kruga, pa ispočetka.

Upravo zato ponekad stvarno osjećam potrebu da se u ovim obraćanjima prisjetim nekih bitnih stvari, da se ne zaborave. Da nije bilo Mirkovog prestanka karijere (ovaj put zauvijek, a ne kao prije), sasvim bih sigurno tekst započeo činjenicom da je npr. Dinamovu utakmicu i pobjedu 3:0 protiv Viktorije vidjelo maksimalno 300.000 gledatelja na TV ekranima, uključujući i one na stadionu. Tako kažu realne brojke dosega kanala na kojem se utakmica vrtjela. Malo? Puno? Ocijenite sami: pikado na SPTV-u četvrtkom navečer gleda između 70 i 90 tisuća ljudi. Dakle, razlika između jednog od najvećih uspjeha hrvatskoga nogometa, dakle i sporta, te engleske razbibrige u kojoj nema Hrvata je „dvaput više“???? Pokazuje li to da nemamo zanimanja za hrvatski sport ili pak da hrvatskoga sporta više nema na dostupnim kanalima? Odgovor je, dakako, više nego jasan. Hrvatskoga sporta ne samo da nema na dostupnim kanalima, nego novac koji manjina Hrvata uplaćuje u gledanje hrvatskoga sporta odlazi izvan granica Republike Hrvatske, uopće ne ostaje u Hrvatskoj!!! Savezi plaču kako nema klinaca koji bi dolazili k njima, a istodobno svjesno prodaju vidljivost svojega sporta za tako male novce da vam dođe muka kad saznate cifru. I kako da klinac dođe npr. na vaterpolo, kad pojma nema da se taj sport uopće igra u Hrvatskoj?

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...