Bijelo-Crno
31/03/18

Bijelo-Crno

Dogodilio se! U najcjenjenijem i najobuhvatnijem izboru za sportaša godine, onom Sportskih novosti, dočekao sam, napokon, da veslači budu ispred nogometaša. Ne samo to, dočekao sam da većina onih koji su govorili na svečanosti ili u hodnicima HRT-a, gdje je dodjela bila, ili onih koji su pisali i još pišu o izboru i godini iza nas, kažu da je ovo vjerojatno najbolja hrvatska godina u sportu ikad! Činjenice kazuju da - jest. No, nije oduvijek tako.

Od 2001., kad je veslački osmerac s medaljom sa svjetskog prvenstva u glasačkoj mašini pokleknuo pred nogometnom reprezentacijom koja se tek plasirala na SP, pa do ovogodišnje nedjelje u studiju HRT-a, treba biti pošten, izbor se usidrio u glavama ljudi kao najkompletniji, najprecizniji, najdefiniraniji izbor. Pri tome ne mislim samo sportskih novinara, nego hrvatske javnosti, jer sportski su novinari ipak samo premosnica od javnosti prema sportašima i obratno. Dakle, ove godine, čestitam, izbor je doživio svoj novi klimaks. Osjećaji sportskih novinara, preslike pulsa javnosti postali su čišći, normalniji, bez dodatnog pritiska, a to se jednostavno vidi. Uostalom, podatak da su i 3 paraolimpijke zauzele vrlo visoka mjesta (najbolja ekipa i treća sportašica) govori o tome da kao nacija napokon počinjemo doživljavati sport izvan okvira dva nogometna kluba i izvan podjele na južnu i sjevernu tribinu. Počinjemo bivati normalni. Vrlo je indikativno, ali zapravo je nastavak politike ulaganja, da su priznanja većinom ostala u Zagrebu. U glavnom gradu sport ima svoje važno mjesto i relativno je očekivano da grad koji ima duplo veći proračun za sport, nego što ga ima HOO na razini cijele države na kraju slavi s tolikim vrijednim priznanjima. Dok je ovoga gradonačelnika, sportaši mogu računati na potporu, to je jasno. Ono što nije jasno jest - kako dalje? Hrvatski je sport, ovaj je izbor to očito pokazao, dosegao vrh.

Čak ni najveći optimisti među sportašima ne mogu za 4 godine u Tokiju očekivati više od 10 medalja, koliko je dao Rio, niti će tamo biti više od 5 zlata, koliko su Hrvati iz Brazila donijeli. Dakle, ako ostane ovaj sustav, recimo da će biti 10 medalja. Dakako, svim onim jalnušima koji su proteklih godina uporno htjeli svrgnuti sustav i čelnike HOO-a, ovo je šamarčina kakvu nisu očekivali, ali su ju zaslužili. Zaslužili su i pokoji udarac šakom, ako se mene pita, no mene se ne pita. Ideje kako je Sportska televizija usporila zamah razvoja hrvatskoga sporta na ovom su se izboru razbile u komadiće, a svaka riječ izgovorena tijekom priredbe pokazuje kako je bilo nužno i važno kroz djelovanje Sportske televizije javnosti dati do znanja da u Hrvatskoj postoje i drugi sportovi, osim nogometa i drugi problemi osim Dinama i Hajduka. E, pa, ovaj je izbor to konačno potvrdio. SPTV to radi i radit će i ubuduće. Ono što na izboru nije rečeno, ali se valja iza ugla jest novi ustroj i planovi rada Središnjega ureda za sport. Neću reći da znam sve, ali ono što je došlo do mene upućuje na novu mađarizaciju Hrvatske. Naime, ako dobro iščitavam iz papira koje imam, novi ured i nova državna tajnica odlučili su se sport podvesti pod čvrstu kontrolu države i državnog aparata. Drugim riječima, sport će sad u Hrvatskoj postati čista igračka političara. Jedan mjesec će se nekome sviđati jedno, drugog mjeseca drugo, a na kraju godine će, pritisnuti troškovima, odlučiti ukinuti financiranje nekih sportova, kako bi oni neki drugi dobili više. Jasno vam je, dakako, da u takvom ustroju šansa da se ponovi ovakav izbor sportaša godine (atletika, veslanje, streljaštvo, paraolimpijski sport…) jednostavno ne postoji! Premijer mađarski, Viktor Orban, to je napravio kod sebe doma. Čak dapače, on je u svojem rodnom selu, koje broji ukupno 1800 stanovnika, izgadio velebni i ganc novi stadion za 3,5 tisuće gledatelja! Naravno, tik uz svoju rodnu kuću. Dakako, umjesto da podilazečki odjurim u katastar pogledati ima li mjesta za stadion pokraj rodne kuće gospodina Plenkovića, poznavajući hrvatski mentalitet znam da bih zapravo trebao proučiti katastarske izvještaje baš svakog iole viđenijeg političkog moćnika lijepe nam naše. Jer, mi smo takvi. Sad, kad bi se doista dogodilo da se država petlja u sve oko sporta, na vidjelo ponovo izlazi ideja o 8 sportova u Hrvata, od toga 5 loptačkih (moram li ih nabrajati?). Sve ostalo, kupi prnje i zadovolji se mrvicama, koje će, eventualno, pasti sa stola najmoćnijih. Dakako, i tih 8 će se, ako do toga dođe, vrlo brzo početi klati međusobno, da bismo uskoro zabilježili brzu i bolnu smrt hrvatskoga ponosa, hrvatskoga sporta.

Pa, ljudi moji, jel’ to moguće?

Moglo bi vas zanimati...

  • Bizarnosti OI
    31/03/18 Bizarnosti OI

    Olimpijske igre ogroman su događaj. ne samo za sportaše, nego i za novinare, čak i ne samo sp...

    Saznajte više
  • Je li moguće?
    31/03/18 Je li moguće?

    Da sam neki zagriženi navijač, sad bih vrlo vjerojatno ili glasno psovao ili potajno zavidio. Ovako,...

    Saznajte više