Buduća vremena
21/10/19

Buduća vremena

Malo sam telefonski čavrljao s kolegom novinarom u penziji, ali i dalje vrlo aktivnim. Statističar sam po sebi, iznenadio me tvrdnjom da je u Hrvatskoj zapravo vaterpolo najuspješniji sport od samostalnosti. Jel? Dobro, činjenica jest da su čak 3 hrvatska kluba u ligi prvaka, da nam je reprezentacija već cijelo desetljeće u samom vrhu svjetskoga vaterpola, da su naši igrači poželjna roba u mnogim stranim klubovima, ali – najuspješniji od samostalnosti? Pa nije baš bilo bajno u vremenima na prijelazu stoljeća, kad su klubovi doduše bilježili neke dobre rezultate, ali povremeno, a reprezentacija nikako da se s niza velikih natjecanja vrati s medaljom, ponekad su bili čak jako predaleko. Pa onda dobijem rješenje zagonetke – nagrada Franje Bučara. U dosadašnjih 27 izdanja vaterpolisti su uzeli 40 priznanja. Uvjerljivo najviše. Nogometaša ima tek trećinu te brojke, rukometaša još manje, ostale bolje da ne spominjem. Brojim tu i rukometnu reprezentaciju gluhih, s napomenom da je nogometna reprezentacija čak 2 puta dobila priznanje. Čak ni u doba kad su si članovi žirija „Bučara“ davali nagrade međusobno (tamo negdje oko 2003.) ritam vaterpolistima nije jenjavao, pa su doista na vrhu s prosjekom od otprilike 1,5 nagrade godišnje. Impresivno. Možda bi, obzirom na percepciju sporta među Hrvatima još veslači mogli biti dosta zadovoljni koliko su puta uzeli „Bučara“, ali u svakom slučaju zanimljiva statistika za neka buduća vremena.

A kad smo već kod budućih vremena, čitam da Međunarodni olimpijski odbor ozbiljno razmišlja da maratonsku olimpijsku utrku plus sva hodanja prebaci iz užarenog Tokija u daleki sjeverni Sapporo. Inspiraciju su, dakako, crpili iz rezultata ženskoga maratona na svjetskom prvenstvu u Dohi, nedavno. Pola natjecateljica nije završilo utrku, naime. I sve bi to bilo u redu da su se, barem na trenutak, posavjetovali s maratoncima, odnosno hodačima. Oni najiskusniji kažu da ih ljuti takva odluka, a Evan Dunfee, kanadski rekorder, brončani sa SP u Dohi i četvrti sa zadnjih OI u hodanju na 50 km, čak vrlo otvoreno pita hoće li mu Thomas Bach platiti avionske karte, smještaj i hranu za članove obitelji i prijatelje koji su poodavno kupili karte i platili hotelske sobe u – Tokiju!? Ujedno, a nije sam, rezonira kako se svaki vrhunski sportaš treba pripremiti za uvjete utrke koja ga čeka, a ne u utrku jurišati kao da je vani isto vrijeme kao i kod njega doma. Uostalom, baš rezultatom u Dohi je dokazao da ima pravo. Rasplet očekujemo.

Raspleta, barem ne nekog vidljivijeg, nema u slučaju nogometnog susreta dviju Koreja, nedavno, u Sjevernoj Koreji. Znate već da su sjevernjaci po prvi puta od odvajanja Koreja ugostili južnjake kod sebe doma, ali u specifičnim uvjetima – bez gledatelja, bez gostujućih navijača, bez ijednog novinara i bez TV prijenosa! Bilo je, kažu, 0:0, pa vjerujmo im. Gianni Infantino je još u šoku od takve utakmice i kako vrijeme prolazi teško je povjerovati da će nekom svojom gestom barem ukoriti Sjevernu Koreju za ovaj jedinstveni pristup službenoj FIFA utakmici. Koliko god svojim postupcima predsjednik FIFA-e Infantino silno želio glumiti mirotvorca, prvenstveno u situaciji oko pomirbe arapskih suprotstavljenih snaga oko Katara i SP-a, toliko mu ovakve situacije prelako „cure kroz prste“, baš poput vrućeg saharskog pijeska, koji okružuje katarske stadione. No, oni se grade ritmom koji i mi možemo doma pogledati u Pelješkom kanalu, dakle brzo i kvalitetno. Dobro, Katarci paralelno rade i pristupne ceste i metro linije, tako da će svim gostima u Dohi biti super lako doći na svaki stadion, dok je u Hrvatskoj ipak to sve malo drugačije, no to nije današnja tema…

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Bahin poučak
    31/03/18 Bahin poučak

    Bilo je lijepo čuti od kolege iz BIH, Sabahudina Topalbečirevića – Bahe, u razgovoru sa Zdravk...

    Saznajte više
  • Futsal dilema
    31/03/18 Futsal dilema

    U kratkom vijeku nacionalne televizije na čijim internetskim izdancima čitate ovaj tekst, jedan od n...

    Saznajte više