Država
14/01/19

Država

Kod nas u televizijskom poslu kalendarski početak godine nije baš toliko važan, kao u nekim drugim segmentima života. Mi imamo neku TV shemu koju započinjemo u rujnu, najkasnije listopadu, pa za vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana malo prilagodimo sve i onda se opet, s prvim jutrom nakon 3 kralja vratimo u shemu. Država, istodobno, ima drugačije prioritete i Državi Prvi siječnja znači jako bitni datum, primjerice oko raspodjele novca svima kojima to Država treba dati. Pa i sportu.

Baš zato vratit ću se, jer jednostavno moram, u 2018. Bila je to najuspješnija godina hrvatskoga sporta. Neću ponavljati zašto. Premijer se odlučio na velikoj svečanosti Hrvatskog olimpijskog odbora to čak i naglasiti i potvrditi. Upleo je čak i demografiju u taj svoj govor kojim je slavio hrvatski sport. Nakon takvog hvalospjeva obični bi Građanin ove Države očekivao da će sad sport napokon dobiti i veće novce, da se još više razvija i bolje funkcionira. No, ne lezi vraže, Premijer je, a Država zapravo, odlučila na ulasku u 2019. sport maksimalno izignorirati. Naime, kao svaki potrošač Državnoga novca i svi sportski savezi, udruge i korisnici Državnih sredstava svoje projekcije za iduću godinu naprave na osnovu podataka koje imaju, malo to sve prilagode, izračunaju i otprilike znaju o kojoj se sumi radi. Država je ipak, potpuno suprotno očekivanjima, potpuno suprotno Premijerovim porukama, pa u konačnici i potpuno suprotno logici odlučila sportu baš i ne dati tako puno koliko sportu treba dati. Naime, Država je odlučila sportu srezati novce, koji su – gle i opet vraga – zarađeni u igrama na sreću, od kojih je, pak, barem polovica vezana uz sport. A sportu ukupno, u ovoj Državi ide oko 35% tog lutrijskog novca, možda koji postotak više.

I, što sad?

Predlažem da ostavimo Državi da se crveni, a mi se veselimo trendu koji je počeo prije 3 godine, u Riju, pa je lani došao do vrhunaca gdje hrvatski sport još nije bio, pa se nastavlja i u prvim danima ove godine, kao logični slijed pravilnog ulaganja i dobrog gospodarenja s kritično minimalnim sredstvima. Naime, očito nećemo još dugo, kako nam Država poručuje svojim rezanjem financija. Tri su nam skijaša ušla među osvajače bodova u slalomu. Nema veze što je to bilo u Zagrebu. Činjenica je da su trojica unutra. Čak i činjenica da se to dogodilo baš u Zagrebu daje dodatnu potvrdu snage takvoga rezultata. Domaći teren, domaća publika, navala medija, to je za svakoga sportaša dodatni pritisak, a ovi su ga dečki apsolvirali iznenađujuće dobro.

Zato se malo čak i pribojavam rukometnih rezultata na svjetskoj smotri, budući da naši rukometaši igraju gotovo pa pred domaćom publikom u Minhenu. Dobro, nije samo to razlog, jer nam svima odzvanja u ušima onaj Linin govor u kojem jasno kaže da je cilj ove ekipe biti među sedam. Molim? No, poznavajući sustav, Linu, savez, odnose, to je vrlo precizna poruka ne nama u Hrvatskoj, nego onima protiv kojih Hrvatska do kraja prvenstva još mora odigrati. Kao „mi smo jadničci, pa ne možemo protiv velikih“, a zapravo „idemo mi po medalju“. Jedino me malo zabrinulo kad sam vidio koliko stotina tisuća eura savez osigurava za osvajanje zlata i srebra. Pretpostavljam, a zapravo nadam se da je g. Grahovac, predsjednik saveza, jako dobro odvagnuo s čime je izašao u javnost i što je obećao reprezentativcima. I Lini, jasno. Samo se nadam da nije računao na novce od Države. Njih, naime, po svemu sudeći, neće nitko u hrvatskome sportu vidjeti u nekoj izraženije većoj količini, koju su hrvatski sportaši, ipak, zaslužili!

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...