Državne povlastice

09/11/20

Državne povlastice

SAŽETAK

Radio sam u izravnom prijenosu start utrke jedrilicama oko svijeta, Vendee Globe. Utrka je to samaca, bez stajanja, oko svijeta!

Radio sam u izravnom prijenosu start utrke jedrilicama oko svijeta, Vendee Globe. Utrka je to samaca, bez stajanja, oko svijeta! Koliko god možda u ovo doba korone i opasnosti od korone izgledalo dobro i mudro otploviti na pučinu i ploviti oko svijeta neka 2 i pol ili čak tri mjeseca, s druge strane cijele priče je činjenica da to radiš – sam! Jednostavno, ti ljudi koji su krenuli, muškarci i žene, nešto su posebno. To, dakako, nije samo sport, niti je samo natjecanje. Ovo je utrka u koju tko god da krene, a ne samo završi, jest poseban, pobjednik. Isplati se zato, makar i kroz nekakav tjedni pregled pratiti ljudske sudbine natjecatelja na Vendee Globe. A vezano baš uz praćenje utrke i SPTV je kroz taj simbolični prijenos uživo u nedjelju, na dan starta, uključen u jednu stvar o kojoj sam već pisao, no valjda moram opet. Mi smo, naime, dobili taj prijenos i sve magazine koje ćemo emitirati na tjednoj bazi bez naknade. Dobili, doslovce. Organizatoru, vlasnicima prava, u konačnici i sponzorima, postalo je važno da se vide. Postalo im je važno da nadjačaju krizu, da pobijede skeptike i pokažu da se – može! Važnije nego da za sve uzmu nekakav novac, iako cijela priča stoji ogroman broj eura. Podsjećam i da u Francuskoj, otkud se u utrku kreće, vlada skoro pa potpuni prestanak života zbog korone, a oni svejedno organiziraju put oko svijeta! Misao u kojoj ljudi koji oko sporta okreću veliki novac poklanjanju prijenose bez naknade je postala dominantna misao. Ako se sport ne vidi, ako ga nema na ekranu (a u dvoranama i na stadionima ga se ne vidi, jer ili nema publike ili nema niti sporta), sport umire. Pa ne bave se sportom milijuni dječaka i djevojčica, odnosno poslije toga muškaraca i žena, samo zato da bi među sobom podijelili podatak tko je bolji. Sport, a naročito loptački i naročito u Hrvatskoj, postaje važan da onom drugom pokažemo da smo bolji jer navijamo za bolji klub na ljestvici ili su jučer „naši“ pobijedili „njihove“ u izravnom dvoboju. To i nas čini boljima…

Mi, Hrvati, nemamo takav stav o sportu kakav imaju jedriličari i njihovi sponzori iz početnih redaka ovoga teksta, ili ga imamo samo u tragovima, povremeno. Daj loptu i onda da vidimo tko je bolji, tako mi razmišljamo. I razmišljamo s odgodom. Tek kad nam svi drugi dokažu da bi se hrvatski (i samo hrvatski) sport trebao, povremeno ili svakodnevno, vidjeti širom Lijepe naše na ekranu koji je vidljiv u cijeloj Hrvatskoj i nenaplatan, a npr. SPTV jest nenaplatan za Hrvate, onda će se nešto pokrenuti i u Hrvatskoj. Tek kad shvatimo da u tom pristupu sport i prvenstveno hrvatski sport treba pomoć, da se ne ugasi sasvim, onda će i netko iz države učiniti zapravo minimalni napor i omogućiti tu jednostavnu formulu uspjeha. Tek kad odgovornima postane jasno da je sport vjerojatno jedina stvar koja održava ovu krhku naciju zajedno i samo sport nas čini sretnima i ponosnima, onda će se nešto, valjda, i politički dogoditi. Do tada je važno ne o tome razgovarati, a televizijama u isključivo domaćem vlasništvu, poput SPTV-a, nipošto ne dati financijske povlastice. Istodobno, država te iste povlastice, bez ikakve zadrške daje inozemnim vlasnicima mnogobrojnih TV postaja koje se vide na domaćim ekranima. One, dakako, emitiraju turske sapunice i sumnjivu zabavu, nikako hrvatski sport. Ovdje pod „sport“ doista mislim sport, a ne samo nogomet ili boks.

Francuzi su to, dakle, shvatili i poklonili nam višemjesečnu TV priču o tridesetak jedriličara i jedriličarki koji putuju oko svijeta, sami na svojim jedrilicama, a kod kuće tako nešto, barem imam dojam, mogu samo sanjati.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...