Eppur si muove
21/01/19

Eppur si muove

Kad vam tjedan obilježi premijer koji po Saboru ganja ustrašenog saborskog zastupnika, na što prvo pomislite? Na sport, dakako, jer pitanje koje se odmah nametnulo jest ima li premijer daha za takvu avanturu, ganjanje po Saboru, ali i ima li ga i saborski zastupnik za uzmak? Imaju li uopće kondicije za takvu vrstu saborske rasprave, jesu li se ikad uopće bavili sportom? Pa, recimo još i da su se uspjeli spojiti, bi li se sve zaustavilo na tome da viču jedan na drugoga ili bi se prešlo u višu fazu, hrvanja, tekvondoa, boksa, karatea ili džuda? Pa onda tko bi iz takve saborske razmjene mišljenja izvukao pobjedu, tko bi proglasio pobjednika i još sto potpitanja. I odmah se ponadam da su saborski zastupnici i svi nazočni ministri, a posebno gledatelji kod malih ekrana shvatili koliko nam je važno njegovati sport već u vrtićima i osnovnim školama, kako bismo u zrelim godinama imali koji argument više kroz život koji vodimo, ali i u napetoj saborskoj raspravi i kako bi nam nacija izrasla lijepa, zdrava i spremna na boj, ili barem na partiju boća….

S druge strane, doznajem da se u uredima na Gornjem gradu malo čitalo što im je u mojem blogu poručeno prošloga tjedna, jer eto, odmah su krenuli u popravljanje slike. Idućih 30 dana svi ćemo moći, otvoreno i kritički raspravljati o novom nacrtu sporta ove države. Čekali smo, jesmo, predugo, ali tko čeka - dočeka, kažu mudriji od mene. Svaka čast. Doduše, prema tom prijedlogu će vjerojatno biti navedeno da se negdje treba podvući crta i da ne mogu baš svi biti na istim, nedostatnim jaslama, ali idemo korak po korak. Sport nam ne može imati para kao neke druge zemlje, to znamo i sami, ali navodno se ide k tome da ne usfali nigdje od one cifre koja je krajem prošle godine definirana kao dostatna za 2019., a koja je neznatno veća od iznosa s kojim je hrvatski sport zadivio sve nas u Lijepoj našoj u 2018.

Činjenica je, ipak, da sve te lijepe sportske uspjehe zapravo nismo vidjeli na televiziji, nismo ih gledali, nismo se veselili ili samo jednostavno uživali. Jesmo, dakako, neke, ali ne i neke druge. Ne moram ni pitati jeste li gledali nogomet, znam odgovor, ali što ste još, osim nogometa, lani pogledali na ekranu u toj najuspješnijoj godini hrvatskoga sporta? Znam, možda ste i htjeli, ali ili nije bilo nigdje na ekranu, ili je bilo na nekom koji morate dobro platiti, a nemate, ne želite ili ne znate kako. Evo vam i dogovora na pitanje koje vam se logično nametnulo - SPTV nema tih sredstava, no u dogovoru s drugima, uz razumijevanje države, te uz pametno usmjeravanje sponzorskih novaca, vi biste gledali ogroman dio sportskoga kolača i nove uspjehe hrvatskih sportaša, a bez posebne nadoplate, bez trčanja susjedu ili u lokalni kafić. Sve to na onim kanalima, koji to mogu hrvatskom građaninu ponuditi u uobičajenoj pretplati, ili na SPTV-u, koja je sasvim besplatna za sve vas. Vama je u konačnici svejedno, zar ne, ali nije i hrvatskom sportu. Istodobno, TV prava na domaći sport bi se polako vratila u Hrvatsku, jer sad sav novac koji plaćamo da bismo gledali domaći nogomet, rukomet, košarku, vaterpolo, odbojku…odlazi izvan Hrvatske. Nije bitno što ne odlazi daleko, samo skoči preko granice, puno je bitnije da - odlazi! Nepovratno! Stranci nam posjeduju to malo posljednje radosti koju još u Hrvatskoj imamo. No, sportskoga plana, koji uključuje i televiziju, odnosno medijsku promociju domaćega sporta u koji svi puno novaca ulažemo kroz različita davanja, na žalost još nema. Uskoro, kažu, bit će i to. Možda i unutar tog famoznog prijedloga o nacionalnom programu sporta u Hrvatskoj. Iako, osobno mislim da bi to svakako moralo biti unutar tog papira. Predugo je, naime, taj prijedlog grijao neku ladicu, dulje od godine i pol, a da bismo sad postali svjesni da pola toga nedostaje. Nisam ga vidio, taj prijedlog, ali ima dana i za vidjeti ga i za proučiti ga.

Bilježim sasvim usputno da je Sandra Perković krenula u pripreme za ovu sezonu na američkom kontinentu, dobro raspoložena, pripravna za velike treninge i za nadati se je, velike rezultate. I Sinkovići su slali neke fotke sa sniježnih staza na kojima su nabijali kilometražu na skijama, karate svjetski prvak Kvesić morao je već pokazati kako diše kad je morao vlastitoga brata pobijediti na turniru u Samoboru, najbolji džudaši su već zatvorili rokovnike s upisanim ovogodišnjim natjecanjima, na koja će, neki, otići nakon što odrade obaveze u vojsci itd. Ne mogu ovdje, dakako, spomenuti baš sve, no vjerujem da su svi spremni za ono što pred njih stavlja 2019. Rukometaši su već u punom zamahu, recimo, ali me baš zanima jesu li treneri nogometnih klubova poput Bjelice u Dinamu baš stvarno tako ravnodušni prema činjenici da im ravno s priprema neki igrači zauvijek ili malo manje zauvijek odlaze iz uigranih shema, dobrog ozračja i sjajnih rezultata? Ne znam baš, iako prema van baš Bjelica puca optimizam na najjače, kao da se njega uopće ne tiče što mu jedni odlaze, a drugi dolaze. Doduše, veliki trener, a Bjelica to jest, jednostavno mora živjeti s tim saznanjem, pa u konačnici, možda doista i ne brine puno tko mu odlazi, a tko dolazi, sve dok ima viziju igre i rezultata koji se od njega očekuju na proljeće.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Akvarij
    04/03/19 Akvarij

    Nitko me nikada neće uvjeriti da je ono čime se bavio Mirko CroCop Filipović sport, ali ću ovdje s d...

    Saznajte više
  • PeJURAtivno
    30/04/18 Bolje sutra

    I eto, stigao nam je svibanj. Još mjesec i pol dana do početka Svjetskog prvenstva u nogometu...

    Saznajte više