Gledanost

18/12/23

Gledanost

SAŽETAK

Siječanj je mjesec u kojem čak dvije vrlo uspješne hrvatske sportske reprezentacije imaju svoja europska prvenstva.

Siječanj je mjesec u kojem čak dvije vrlo uspješne hrvatske sportske reprezentacije imaju svoja europska prvenstva. Radi se o vaterpolu, koji se događa u Hrvatskoj, u Dubrovniku i Zagrebu, te o rukometu koji se igra u Njemačkoj. Razlika je nekih tjedan dana u terminima, ali oba su natjecanja u siječnju i djelomično se preklapaju. Oba su prvenstva isto tako u prijenosima prisutna na dvije nacionalne televizije, dakle vaterpolisti i rukometaši su dostupni gledateljima uz TV ekrane. No, iako meni to nije najvažnija stvar na svijetu, sasvim će sigurno netko potegnuti pitanje koja je reprezentacija gledanija? Koga Hrvati više gledaju, a onda valjda i vole? Naime, od kad su prvenstveno komercijalne televizije uvele kategoriju gledanosti, to postaje zanimljiva tema, a onda i u konačnici alat za nekakva dokazivanja. Tko je bolji. Tko je gledaniji.

Dakako, i nama na Sportskoj televiziji pokušavaju, za sada pojedinci, kroz te brojke o gledanosti pojedinih prijenosa dokazivati koji bi sport, od onih koje pratimo iz tjedna u tjedan, trebao imati nekakav samo njima bitan prioritet. A prioriteta jednostavno nema. Nekoliko je godina hrvatski sport propadao jer ga niti jedna nacionalna TV kuća nije sustavno pratila, pa su ga hrvatski ljubitelji sporta gledali sve manje i manje, a djeca nikako. Na taj način sport je sustavno padao u zaborav, smanjila se baza (doduše ne samo zbog gledanosti, ali…), pala je kvaliteta. Sad kad smo mi ne samo digli ligaška natjecanja na razinu prijenosa svakotjednih utakmica, čini mi se da je činjenica tko je gledaniji itekako nevažna. Ukupnost gledanosti hrvatskoga sporta, ne samo ligaških natjecanja odbojke, rukometa ili košarke, već i hrvanja, sportskog plesa, džuda i sličnih događaja važan je, ali ne i presudan podatak u pokušaju da se hrvatski sport vrati tamo gdje svi mislimo da zaslužuje. Ipak, činjenica je da se i klubovi i domaće lige više prate u trenutku kad vam reprezentacija igra na velikom natjecanju na visokoj razini. Kad se bore za medalju, kad igraju velika finala. U takvoj situaciji sama činjenica gledanosti pojedinoga sporta zapravo ne bi trebala biti važna. Puno je važnije da gledanost ukupnoga sporta raste. NIje floskula ako napišem da je ta gledanost važna na svim televizijama, ne samo na Sportskoj. Zašto? Sportska je na neki način produžena ruka djelovanja Hrvatskog olimpijskog odbora. Oni su nam vlasnici. A kad HOO brine o ukupnosti funkcioniranja više od 80 sportskih organizacija, onda je i nama uloga da takav smjer pomognemo. No, ako neka od televizija u Lijepoj našoj zaželi neki sportski prijenos, budimo sretni da je tako. Da, i kabelskom operateru, svakome. Što se kabelskih operatera tiče, takva suradnja, a počeli smo jednu početkom jeseni, može samo biti dvostruka win-win situacija za sve. Najviše za hrvatski sport. Tko to ne razumije, ili je potpuni ignorant ili spada u onu grupu ljudi koji već godinama podrivaju rad Sportske televizije i nikako se ne mire s činjenicom da hrvatski sport kroz mnoge prijenosa kod nas zapravo raste. Što više kanala prikazuje sport, to više ljudi u Hrvatskoj će se ili podsjetiti na sport ili će neka djeca napokon saznati da u Hrvatskoj postoji i nešto drugo osim kompjuterskih igrica ili, još gore, kafića i sličnih stranputica. No, za razliku od prikazivanja sporta samo na kablu, kao prije nekoliko godina, kombinirano pokazivanje, a potom razmjena snimki između telekoma i Sportske televizije doista ide na ruku samo sportu. Gledanost? Definitivno veća nego da je sport samo na jednom izvoru.

Evo, najveći derbi hrvatskoga nogometa ovoga vikenda bio je i na zatvorenoj platformi, ali i na nacionalnoj HTV. Mislite da se netko zbog toga bunio?

Nije i neće.

JURA OZMEC