Hrki rulz

31/03/18

Hrki rulz

SAŽETAK

Iskreno, jeste li uopće znali da će se od 12. do 26. srpnja, ovoga ljeta, održati Europske sveučilišne igre u Zagrebu i Rijeci? Dobro, ako ste student i još k tome stanujete u studentskom domu, onda znate, ali mi ostali? Jesmo li zaslužili znati da se to događa? Ili nam je, zapravo, svejedno?

Ruku na srce, a i zašto bismo znali? Pa to je usred ljeta, reći će neki, taman poslije EP u nogometu, neposredno prije OI u Riju, kakav je to termin? Koji su to sportaši, jel igra tko poznat, već grintaju drugi. Jel ima tih parova na listićima kladionica, zanima treće. Jok, ništa od toga. Neki studoši i studošice će nam doći u Zagreb i Rijeku, spavat će u novouređenim i novoizgrađenim studenstkim domovima u oba grada, natjecati se, osvajati medalje, možda potrošiti neki euro viška u kafićima i klubovima, možda se zapaliti za Hrvatsku i odlučiti doći ponovo ovog ili idućeg ljeta, možda se zaljubiti. Tko zna. Što se sporta tiče, zapravo nam je, izgleda, svejedno. Sveučilišne igre će biti, proći i nestati. O njima se ni sad, ni za vrijeme, a sasvim sigurno ni poslije srpnja 2016. neće pričati kao o slavnoj Univerzijadi 1987. Tad je u Zagreb došao cijeli svijet, dućani su radili do 22 sata, neki i dulje, restorani i kafići se nisu zatvarali, ulice su bile raspjevane, prepune ljudi koji su išli s borilišta na borilište, uživajući u tom dašku sportskoga glamura, Zagi (maskota) je bio posvuda, a domaći su studenti harali sportskim borilištima, osvajali medalje. Televizija je radila cjelodnevni program, sve radijske postaje bile su krcate uputama što se i gdje događa, a novine su bile pravi glasnici igara.

Svega toga ovoga ljeta u Zagrebu i Rijeci neće biti. Dobro, treba biti korektan i reći da je ono bila svjetska smotra duge tradicije, a ovo je europska manifestacija, tek treća po redu (2012.sve je bilo u Cordobi, 2014. u Rotterdamu). Postavljanjem satova koji odbrojavaju dane do početka svečanoga otvaranja ipak se cijela manifestacija iz ilegale iskrala na dnevnu svjetlost i pokazala svekolikoj javnosti, što je ogroman uspjeh, kad malo bolje razmislimo i kad razmislimo o onom prvom pitanju – jeste li uopće znali da se igre događaju u Hrvatskoj? Ne znamo, nije nas briga, očito. Ali to što prosječnog Hrvata nije briga i važnije mu je kako platiti djetetu vrtić ili prolongirati obračun vode, to bih još i razumio, ali da državu i cjelokupnu svitu koja se prije 3 godine ponosno fotografirala kad je Zagreb s Rijekom igre dobio nije briga? To ne razumijem. Tadašnji riječko-zagrebački ministar znanosti, obrazovanja i sporta vidio je sjajnu prigodu da se samopromovira i na tome je stalo. Novaca nakon dobijanja igara nigdje, odnosno malo, promocije nigdje. Na svu sreću, igre su barem bile okidač za uređenje studentskih domova i ponekih dvorana i stadiona. Barem to.

Hrvatski studenstki sport zaslužio je malo bolju brigu o njemu. Ako znamo da tradicija sportskih natjecanja na sveučilištima u Lijepoj našoj traje više od 110 godina, a da su prvi klubovi studenata osnovani prije gotovo 100 godina, da veliki broj hrvatskih sportaša barem pokušava uspješno i na vrijeme završiti neki od hrvatskih fakulteta (npr. Marijo Možnik ovih je dana diplomirao na svojem drugom!), onda nam studenstki sport treba. 
Ali ne kao usputna priredba, zbog koje će se nervozni Zagrepčanin ljutiti jer će neki tramvaj nekamo zakasniti, nego kao sustav. Hrvatski akademski sportski savez, na čijem je čelu Zrinko Ćustonja (a šapati s Markova trga šire priču da je on novi pomoćnik ministra za sport) morao bi moći i od ovog natjecanja izgraditi neku korist. Ne sebi, ne pojedincima, nego sustavu studentskoga sporta. Pa, ako niste znali, najveći dio svih američkih sportaša dolazi iz studentske populacije. Jest, tamo fakulteti imaju olimpijske bazene, atletske staze i nizove dvorana, zaposlene trenere i izgrađen sustav stipendija za nadarene sportaše (iz cijeloga svijeta), pa im je samim time lakše, ali ako nam je trebao ikakav povod za početak uvođenja obaveze da se izgradi jedna sportska dvorana ili bazen uz neki fakultet u Hrvatskoj, evo ga. Zove se Europske sveučilišne igre! Vremena skoro pa i nema, no kako znam da su organizatori imali ideje još lani, povezivali se i razmišljali kako studentskom sportu osigurati barem medijsku pozornost (koju uopće nema, a nekad su Sportske novosti imale i po pola stranice tjedno o studenstkim ligama!), možda se nešto dogodi.

Ufam da će se trgnuti.

Iskreno, jeste li uopće znali da će se od 12. do 26. srpnja, ovoga ljeta, održati Europske sveučilišne igre u Zagrebu i Rijeci? Dobro, ako ste student i još k tome stanujete u studentskom domu, onda znate, ali mi ostali? Jesmo li zaslužili znati da se to događa? Ili nam je, zapravo, svejedno?

Ruku na srce, a i zašto bismo znali? Pa to je usred ljeta, reći će neki, taman poslije EP u nogometu, neposredno prije OI u Riju, kakav je to termin? Koji su to sportaši, jel igra tko poznat, već grintaju drugi. Jel ima tih parova na listićima kladionica, zanima treće. Jok, ništa od toga. Neki studoši i studošice će nam doći u Zagreb i Rijeku, spavat će u novouređenim i novoizgrađenim studenstkim domovima u oba grada, natjecati se, osvajati medalje, možda potrošiti neki euro viška u kafićima i klubovima, možda se zapaliti za Hrvatsku i odlučiti doći ponovo ovog ili idućeg ljeta, možda se zaljubiti. Tko zna. Što se sporta tiče, zapravo nam je, izgleda, svejedno. Sveučilišne igre će biti, proći i nestati. O njima se ni sad, ni za vrijeme, a sasvim sigurno ni poslije srpnja 2016. neće pričati kao o slavnoj Univerzijadi 1987. Tad je u Zagreb došao cijeli svijet, dućani su radili do 22 sata, neki i dulje, restorani i kafići se nisu zatvarali, ulice su bile raspjevane, prepune ljudi koji su išli s borilišta na borilište, uživajući u tom dašku sportskoga glamura, Zagi (maskota) je bio posvuda, a domaći su studenti harali sportskim borilištima, osvajali medalje. Televizija je radila cjelodnevni program, sve radijske postaje bile su krcate uputama što se i gdje događa, a novine su bile pravi glasnici igara.

Svega toga ovoga ljeta u Zagrebu i Rijeci neće biti. Dobro, treba biti korektan i reći da je ono bila svjetska smotra duge tradicije, a ovo je europska manifestacija, tek treća po redu (2012.sve je bilo u Cordobi, 2014. u Rotterdamu). Postavljanjem satova koji odbrojavaju dane do početka svečanoga otvaranja ipak se cijela manifestacija iz ilegale iskrala na dnevnu svjetlost i pokazala svekolikoj javnosti, što je ogroman uspjeh, kad malo bolje razmislimo i kad razmislimo o onom prvom pitanju – jeste li uopće znali da se igre događaju u Hrvatskoj? Ne znamo, nije nas briga, očito. Ali to što prosječnog Hrvata nije briga i važnije mu je kako platiti djetetu vrtić ili prolongirati obračun vode, to bih još i razumio, ali da državu i cjelokupnu svitu koja se prije 3 godine ponosno fotografirala kad je Zagreb s Rijekom igre dobio nije briga? To ne razumijem. Tadašnji riječko-zagrebački ministar znanosti, obrazovanja i sporta vidio je sjajnu prigodu da se samopromovira i na tome je stalo. Novaca nakon dobijanja igara nigdje, odnosno malo, promocije nigdje. Na svu sreću, igre su barem bile okidač za uređenje studentskih domova i ponekih dvorana i stadiona. Barem to.

Hrvatski studenstki sport zaslužio je malo bolju brigu o njemu. Ako znamo da tradicija sportskih natjecanja na sveučilištima u Lijepoj našoj traje više od 110 godina, a da su prvi klubovi studenata osnovani prije gotovo 100 godina, da veliki broj hrvatskih sportaša barem pokušava uspješno i na vrijeme završiti neki od hrvatskih fakulteta (npr. Marijo Možnik ovih je dana diplomirao na svojem drugom!), onda nam studenstki sport treba. 
Ali ne kao usputna priredba, zbog koje će se nervozni Zagrepčanin ljutiti jer će neki tramvaj nekamo zakasniti, nego kao sustav. Hrvatski akademski sportski savez, na čijem je čelu Zrinko Ćustonja (a šapati s Markova trga šire priču da je on novi pomoćnik ministra za sport) morao bi moći i od ovog natjecanja izgraditi neku korist. Ne sebi, ne pojedincima, nego sustavu studentskoga sporta. Pa, ako niste znali, najveći dio svih američkih sportaša dolazi iz studentske populacije. Jest, tamo fakulteti imaju olimpijske bazene, atletske staze i nizove dvorana, zaposlene trenere i izgrađen sustav stipendija za nadarene sportaše (iz cijeloga svijeta), pa im je samim time lakše, ali ako nam je trebao ikakav povod za početak uvođenja obaveze da se izgradi jedna sportska dvorana ili bazen uz neki fakultet u Hrvatskoj, evo ga. Zove se Europske sveučilišne igre! Vremena skoro pa i nema, no kako znam da su organizatori imali ideje još lani, povezivali se i razmišljali kako studentskom sportu osigurati barem medijsku pozornost (koju uopće nema, a nekad su Sportske novosti imale i po pola stranice tjedno o studenstkim ligama!), možda se nešto dogodi.

Ufam da će se trgnuti.