Hrvatski ekstremi

Iskreno vjerujem da ne moram na ovom mjestu ponavljati ono što smo kao Sportska televizija napisali i izrekli o smrti Ante Bakovića. Falit će nam, osobno, sportski i profesionalno. Smrti velikih ljudi, posebno u sportu, ponekad na širem planu izazovu velike emocije, na sprovodima ili komemoracijama čujemo velike rečenice, naslušamo se i velikih obećanja. Sjećam se kako je, ne tako davno, na sprovodu prvog glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora, Slavka Podgorelca, vrlo jasno izrečeno kako će tradicionalni zagrebački turnir za najmlađe hrvače biti prozvan njegovim imenom. Turnir se nedavno održao, ali Slavkova imena
nigdje? Doista ne bih volio istraživati kako se jedna velikodušno izrečena gesta na sprovodu iznimnog sportskog djelatnika, bivšega hrvača i prvoga glavoga tajnika HOO-a, pretvorila u prazno slovo na papiru, ali da je to šok - šok je! Uz to, nikako ne bih volio da slične rečenice čujem i tijekom komemoracije i sprovoda našega odbojkaškoga Ante, a da se potom - ništa ne dogodi?! To bi bilo kao da ste čovjeka ponovno ubili. Da ne pričam o obitelji, klubovima, u
konačnici i o cijelom savezu i njegovoj vjerodostojnosti…

Dakako, to je sasvim drugačije od drugog ekstrema, kojem smo nazočili, a radi se o davanju nagrade koja nosi ime nagrađenoga? Hrvatska očito mora prednjačiti u ekstremima, barem prema procijeni onih koji su osmislili jedinstvenu svjetsku nagradu, dodjeljenu čovjeku čije ime nagrada nosi? Bez ljutnje, bilo je barem tri bolja načina da se ovaj sad bjelodani svjetski ekstrem napravi na bolji način, a da baš svi, posebno dobitnik nagrade, budu i te kako zadovoljni!  Jer on je to zaslužio, višestruko! Na žalost, isti ti ljudi, iz istog tog sporta, već godinama izazivaju prirodu i zdrav razum uporno organizirajući skijaško natjecanje na planini nižoj od 1000 metara, uz temperature više od 10, a ove godine i više od 15 stupnjeva. No, da ne ispadnem negativan, mišljenja sam da im sada, kad je druga utrka otkazana, ne smijemo, ne trebamo, jednostavno nije dobro da im prigovaramo. Njihova su uvjeravanja da će sve biti u redu “popušili” u Gradu, u Vladi, pa možda čak i u Hrvatskom meteorološkom zavodu. Kad im se dopustilo da na plus 23 krenu sa zasnježivanjem, kad su građanima glavnoga grada oteli novu žičaru bez prigovora vlasnika te iste žičare i kad su u konačnici skijašice stigle u Zagreb…onda nemamo pravo rogoboriti protiv otkazivanja utrke! Onda nam jedino smije biti žao da je nije bilo…

Čisto kao ideja, zanima me što bi se dogodilo s klizanjem, brzim klizanjem i hokejom na ledu da
se novci predviđeni za stvaranje umjetnoga sljemenskoga snijega na plus 23 stupnja preusmjere na stvaranje leda u Areni? Dakle, da se preusmjere na tri zimska sporta koji trenutačno u Zagrebu grcaju u nedostatku leda, a da Arena napokon postane, barem 3, a možda i 5 mjeseci u godini, sportski objekt? Vjerujem da bi se dobilo podosta termina za sve spomenute, plus za građanstvo koje bi klizalo u veličanstvenoj atmosferi predivne Arene, budući da je Ledena
dvorana Doma sportova trajno i zauvijek zatvorena.

U konačnici, možda ne bih, kao istinski zaljubljenik u sport, panično hvatao zrak i pokušavao doznati što to nekakav vokalist sumnjivih nota, zvan Aca, koji je zakupio istu tu Arenu može Zagrebu i Hrvatskoj ponuditi, a da mu to sportaši, koji bi tu trebali trenirati ne mogu bolje uzvratiti….

JURA OZMEC