I ne i da

Ne, za sve one koji „brinu“ za mene – ne! Nisam smijenjen, nego su i Božić i Nova godina padali na ponedjeljak, na dan kad ovaj blog osvane na webu Sportske televizije, pa nisam htio smetati u slavljima…

Da, Sportska je televizija prvi puta u povijesti dobila višečlanu upravu. U njoj je i dalje Petar Čavlović, čovjek koji se 13 i pol godina borio sasvim sam da televizija opstane. U skučenim financijama, u problemima, pod političkim pritiscima, protiv lažnih optužbi, uz tehničke manjkavosti i uz manjak ljudi, ali da opstane. I tu smo, nismo li? Predstavnik HOO-a i čovjek sa strane, koji čine novu upravu su tu da poprave sve navedene manjkavosti. Dakako, uz suglasnost vlasnika televizije, Hrvatskog olimpijskog odbora.

Najgledaniji prijenos u povijesti Sky Sporta, Svjetsko prvenstvo u pikadu, nama je također posljednjih dana prošle i prvih dana nove godine donio veliku gledanost, javnosti potvrdu da znamo raditi i da smo i dalje među 10 najgledanijih hrvatskih TV kanala, kao daleko najgledaniji sportski kanal. Hrvatskim medijima je pikado, što je dobro, donio i dodatne sportske teme za pisati. Zapravo mi je drago da već 13 godina pronalazimo događaje i sportove koji postaju ako ne središnja, a ono barem važna tema hrvatskih sportskih tekstova i minuta u programima. Sjetite se samo Skoka iz svemira, pa sad pikada, domaćih loptačkih liga i mnogih drugih događaja koje je baš pojava na Sportskoj televiziji gurnula i prema drugim medijima.

I sad smo već u novoj godini. Projekt praćenja domaćih liga u vaterpolu, rukometu, košarci i odbojci, nadajmo se i nogometu, nam je svakako prioritet, uz sva druga natjecanja koja se događaju u Hrvatskoj ili na kojima hrvatski sportaši nastupaju u inozemstvu. A onda, tu je i Pariz, Olimpijske igre. Obećao sam na ovome mjestu da ćemo početi bilježiti crtice o hrvatskim olimpijcima i krenuli smo. Nije to senzacija od priloga koji bi trebali završiti na nekom filmskom ili festivalu sportskih filmova, ali daje uvid u stanje na popisu HOO-a i uvid u svijet koji poneki ljubitelj sporta i nije vidio. Upoznajemo se s licima i razmišljanjima sportaša koji će rijetko biti u središnjim informativnim emisijama, pa i središnje figure međunarodnih prijenosa, ali koji su ostvarili olimpijske norme za Hrvatsku i koji će Parizom prolijevati znoj u hrvatskim dresovima. Zaslužili su da ih se vidi, da ih se čuje, da znamo gdje su s pripremama, što očekuju oni sami da bismo onda i mi znali što od njih očekivati.

Hrvati, naime, izgleda da stalno očekuju zlato, no trend se ipak mijenja. Postajemo svjesniji truda koji veliki sportaši, poput Sandre, Damše ili Tina ulažu da bi uopće nastupili. A kad shvatimo da uz svoje sportaše velike sportske zemlje imaju i velike pogone, vrhunske dvorane, puno novaca, kojih Hrvatska nema, onda postajemo svjesni koliko su i srebra i bronce, pa čak i plasmani u finala zapravo veliki uspjeh.

No, nismo svi takvi. Robi Prosinečki se na zadnji dan stare godine u šarolikom sportskom društvu zgrozio na rečenice jednog hrvatskog nogometnog trenera u Italiji, koji je nakon niza poraza izjavio da nikad nije radio s lošijom ekipom!?? Apsolutno se slažem sa Žutim da je to ili iskaz potpune nemoći ili saznanje da odlazi iz kluba ili potpuno ludilo. To se, jednostavno, ne govori. Ne trener igračima.

No, kako god bilo, zakoračili smo u novu, 2024., olimpijsku godinu. Svim sportašima i njihovim stručnjacima, a i svima vama, našim gledateljima, želim da vam bude sretna.

JURA OZMEC