Je li moguće?
31/03/18

Je li moguće?

Da sam neki zagriženi navijač, sad bih vrlo vjerojatno ili glasno psovao ili potajno zavidio. Ovako, kao nekakav objektivni promatrač sa strane, mogu reći da mi je ideja s prodajom imena na dresovima sasvim dobra. Em će Hajduk skupiti neku lovu, em će vojska navijača biti zadovoljna. Valjda, jer neki među njima nikad nisu zadovoljni, na žalost. Doduše, ne znam koliko će imena stati na taj novi dres i koliko će uopće biti vidljiva, osim povećalom. Negdje je tvorac cijelog posla, neki mlađahni marketinški djelatnik kluba, spomenuo čak 8 tisuća imena, što mi se čini iznenađujuće puno. Ne samo zato što mi se čini da bi svak onaj tko je dao skoro 2000 kuna za svoje ime na dresu trebao čak i mikroskop da se ipak pronađe na dresu, nego zato što jednostavnom računicom od 8 tisuća imena puta 1911 kuna dolazimo do…ohoho! A pretpostavljam da će se ti isti dresovi kasnije dodatno prodavati, dakle, nova lova će doći, ako ni od koga, onda od ovih koji su već uplatili svoje ime na dresu. Lukavo, pametno, dobro. 

Među inima je svoje ime i imena svojih sinova na dresu zakapario i Dino Rađa. Dino je, dakakao, prigodno ispalio nekoliko bisera o obaveznom bježanju iz škole i švercanju na stadion, ako želite biti istinski navijač Hajduka. Vrlo poučno za njegove sinove koji će također imati čast povećalom se tražiti po dresu, kad izađe iz printa, da će morati koji put iz škole markirati i tko zna kakve još divote uraditi, e da bi postali pravi navijači Hajduka. Umjesto da kao moderni mladi čovjek cijeni drugoga, ustane se starijem u autobusu ili uči…. No, ne namjeravam se mješati u odgojne metode starijeg Rađe.

Nešto drugo mi je upravo sinulo, pa da zapišem, dok mi ne ispari kao misao. Baš me zanima što bi se dogodilo da u red jednoga jutra stane recimo Zdravko Mamić? Ili sudac Bruno Marić? Zamslite taj dres Hajduka, na kojem se ocrtavaju ta dva imena? Ili taj užas u očima onoga tko na kraju reda prima uplate kad vidi tko mu prilazi….

No, dobro, znanstvenu fantastiku ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Vraćam se i jednoj istinskoj izjavi Dina Rađe, koji vrlo normalno i vrlo točno dijagnosticira da je nama, koji nismo ni pomislili stati u red, nego smo prve osnovnoškolske odlaske do stadiona imali npr u Kranjčevićevoj i koji smo nekako vezani za druge dijelove Hrvatske, shvatiti taj mentalitet jednostavno - nemoguće! Fenomen Hajduka se mora, valjda, roditi s vama. Poistovjećivanje Hajduka s vjerom, što sam i nedavno pročitao iz pera Damira Markovine u Telegramu je možda najtočnije, ali ide do određene granice, a onda se, vrlo logično, preljeva u fenomen sekte, jer je više nego očito da oni koji jesu privrženi Hajduku definitivno imaju svoje uske i zatvorene vrijednosti, svoj svijet, da ih ništa drugo u realnom svijetu, pa i u životu kakvoga mi u ostatku Hrvatske imamo, uopće ne zanima. Unatoč ovom odličnom štosu s imenima na dresu. Vjernici, oni istinski, naime, ipak preispituju sebe u svijetu u kojemu žive, unatoč poštivanju i odanosti bogu. A toga, izgleda, u Hajduku i oko Hajduka uopće nema. Dakle, “vjera”, ako smijemo usporediti, se u tom dijelu Hrvatske i u glavama onih koji o tome tako razmišljaju uredno pretvara u sektaški stav, zatvoren i neprobojan za bilo kakve utjecaje iz vana. Kako drukčije protumačiti samo ovaj zadnji čin potpunog izostanka bilo kakve osude pa čak ni žala zbog prebijanja suca Marića, usred bijela dana, u restoranu…

Pa bih u nekoj zamišljenoj poruci prema onima koji se upisuju i stoje u redu s 2000 kuna u ruci (a neki i više, jasno) rekao da mi je jasno to da mi ne razumijemo one koji se rađaju i žive s Hajdukom, ali pitam je li moguće da i mi, koji nemamo Hajduk u krvi i ne kupujemo ime na dresu imamo svoj stav, ideju, da mi koji pratimo civilizacijske tokove prisutne u preostalom svijetu i ne crtamo kukaste križeve na travnjake, na bacamo baklje u nogometni teren i tuđe aute, ne maskiramo se i ne prekidamo utakmice reprezentacije, ne mlatimo ljude po restoranima imamo pravo tražiti da se divljaci kazne, da se primitivci nauče, a da pri tom ne strahujemo da će i nas stići batina? Dakle, je li moguće svima onima čije će se ime naći na dresu (ali i tisućama onih čije neće) shvatiti da izvan njihova svijeta zvanog “Hajduk” postoji drukčiji svijet? Jako drukčiji. Svijet koji uvažava tuđe mišljenje, koji cijeni svačiji rad, koji stvari rješava polemikom ili razgovorom, a ne batinama. I je li moguće da onda oni nama ne nameću svoje stavove, da nam ne naturaju diletantske promjene zakona, da ne ruše saveze, da ne ubijaju veselje gledanje sporta…itd.?
Ha? Hvala na tome.

Moglo bi vas zanimati...