Kadrovi
31/03/18

Kadrovi

Iskreno rečeno, nekako je “ispod radara” prošla vijest da je Hrvatska dobila europskog prvaka u stolnom tenisu. Jači hrvatski mediji nisu se baš predugo zadržali na tom podatku, no to je i inače tako. Dobro, vi cjepidlake ćete odmah reći da je to europski prvak ali samo do 21 godine, pa ne treba biti u središtu vijesti baš toliko. No, kakva je razlika? Čak i da odmah podvučemo crtu i velike stolnoteniske face poput Bolla, Ovčarova, Freitasa ili našeg Gačine potisnemo iznad te granice, treba biti svjestan činjenice da je Tomislav Pucar , o njemu je riječ - igračina, a da je njegov uspjeh doista velik. Zašto? Prvo, igrao je bez trenera, i to cijelo prvenstvo. Da krivo ne pomislite, ne radi se o čudnim putnim nalozima kako je to ovih dana popularno ili nekakvoj svađi, nego je takva bila situacija. Njegov je trener Neven Karlović u isto vrijeme bio na drugom natjecanju, pa je očit zaključak da s Pucarom ubuduće trener i ne mora putovati. Šalim se. Sad je tek bitno da se oko Puljanina sa zagrebačkom adresom izgradi štab koji bi njegove očigledne fizičke i psihičke, ali najvažnije - voljne sposobnosti, unaprijedio. A tek kad zamislim reprezentaciju Hrvatske…mislim da opet imamo dobru ekipu. Jer, i u paru s mađarskim igračem pokazao je Pucar visoke domete, osvojivši europsko srebro. Podsjećam, zadnji Hrvat s europskim zlatom u stolnom tenisu bio je Dragutin Šurbek, još davne 1968. A ako ne znate tko je Drago Šurbek, onda stvarno…

Zanimljivo je da sam vijest o Pucaru saznao na seminaru kojega sam već spominjao, pod nazivom “Najbolji svjetski treneri”, u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora. Kakav je užitak, ozbiljno, slušati trenere koji su stvorili osvajače medalja na olimpijskim igrama. Nikolu Bralića, Leonarda Pijetraja, Edu Fantelu, Peru Kuterovca, Edisa Elkasevića, Andreja Hajnšeka. Užitak! Stav prema sportu i sportašu, odnos prema tehnologiji i farmalokologiji, borba s psihologijom sportaša i sustavom financiranja, to je nešto super zanimljivo u njihovim pričama. Sportska će televizija baš zato uskoro početi prikazivati dijelove njihovih izlaganja, kako biste i vi, a ne samo mladi budući majstori trenerskoga posla, saznali koliko je sport specifičan, koliko su sportaši različito čudni, a kakve mi u Hrvatskoj imamo sjajne trenere.

Jedino što me bacilo u očaj je odaziv na taj skup. U Hrvatskoj postoji najmanje tisuću svakakvih trenera, a seminar je posjetilo najviše stotinjak njih, neki samo pojedina predavanja. Hm, da, zanimljivo, još su mi rekli da je i to - uspjeh…. Nadam se da će na sljedećem skupu, negdje početkom prosinca, ipak, biti više onih koji pune neke svoje trenerske tekice, laptopove ili barem samo sive stanice saznanjima koja su čuli. I oni koji su znanje stjecali na Kineziološkom fakultetu, kao i oni koji su sport prvo živjeli kao sportaši, vrhunski sportaši, a tek potom odlučili ostati u njemu kao treneri. I kad već spominjem Kineziološki fakultet, pri tome mislim na ovaj tu, u Zagrebu, čuo sam kako se uskoro sprema pokretanje kolegija za obrazovanje stručnih osoba u sustavu sporta, ili nešto slično tome. Shvatili ste. Obrazovanje kadrova koji će uz studij ili uz bavljenje sportom učiti kako u sportu i upravljati. To je kompliciran sustav, kao uostalom i svaki drugi, od farmacije ili kulture do recimo lanca dućana ili novinarstva. Već sam dosadan samome sebi s tvrdnjom da biti svjetski prvak ne znači automatski znati išta o sportu. Sportaši se cijeli svoj uspješni ili manje uspješni sportski život bave treningom, tako da treniraju i nastupaju. Da osvajaju medalje. Planiranje treninga, provjere, putovanja, terapije, prehrana…sve je to briga nekoga drugoga. I kako onda svjetski prvak ili olimpijski pobjednik drugi dan nakon odlaska u sportsku mirovinu misli da razumije sve to, a ponekad još i u nekom sasvim drugom sportu? Ili u masi drugih sportova…

Pročitao sam u Sportskim novostima intervju sa Zvonimirom Bobanom, koji se djelomično dotaknuo i te tematike i zaključio da je svojim dosadašnjim, postsportskim životom sasvim sigurno zavrijedio biti u samom vrhu FIFE. Tu se slažemo. S višegodišnjim dodatnim obrazovanjem, radom, iskustvom, kontaktima, čitanjem… I zato mi se ideja da se na fakultetu izučava sustav i način funkcioniranja u sustavu sporta čini zanimljiv. Još uvijek mu ne dajem bezrezervnu podršku, jer bih morao čuti tko će kolegij voditi i kako, ali počelo je dobro.

Možda bih sličnu ocjenu mogao dati i organizatorima natjecanja u brzom klizanju, u Zagrebu ovoga vikenda. Naramak hrvatskih rekorda i solidna međunarodna konkurencija ipak nije baš dovoljna za cilj koji su u malobrojnim izjavama prema medijima poslali iz Hrvatskog klizačkog saveza. Naime, lijepo je, a u sportu i nužno, visoko ciljati, željeti olimpijske medalje, no osim dobre volje treba još puno… puno toga…

Moglo bi vas zanimati...

  • Nestajanje
    11/11/19 Nestajanje

    Da nema hrvatske pozitivne, duhovite, ponekad i cinične strane, ne znam koliko bi nam svima bilo dob...

    Saznajte više
  • Rođendan
    31/03/18 Rođendan

    Sportska televizija slavi šesti rođendan. Ipak, prije nego što se posvetim tome, moram...

    Saznajte više