Kako snimiti dokumentarac?
31/03/18

Kako snimiti dokumentarac?

Nisam baš siguran, ali mi se čini da je novinarstvo otišlo kvragu. Glavna vijest postaje da je netko počeo snimati dokumentarac o nekome. Osobno, drago mi je da je taj netko Mirjana Hrga, da je dokumentarac o hrvatskom rukometnom zlatu s Olimpijskih igara 1996. iz Atlante, te da se radi u postojanoj i čvrstoj produkciji Al Jazeere. No, sam čin da je dokumentarac udario „prvu klapu“ je vijest?

Mislim, može, ne događa se baš svaki dan da netko snima sportski dokumentarac, ali možda mu treba dati vremena da se snimi i montira, jer kako znamo da će uopće biti gledljiv na kraju? To je, zapravo, ono što me već dulje vrijeme zanima, zašto se snima tako mali broj sportskih dokumentaraca? Ova zemlja u zadnjih nekoliko desetljeća u sportu ima tema i ličnosti koje su svakako zaslužile dokumentarac, ali – nema ih. Nama na SPTV-u je možda jasnije zašto se autori rijetko odlučuju za snimanje, jer HRT koji čuva nacionalnu arhivu (dakle, nije joj vlasnik) nama već 5 godina ne da baš ništa iz te arhive! Iako su zakonom dužni dati. Ali ne daju. A ako nemate originalne snimke određenoga događaja, teško je raditi dokumentarac o njemu ili o nekoj ličnosti.Vrlo često pogledam National Geographic, tamo se vrti stotine dokumentarnih uradaka koji djelomično ubacuju i igrane dijelove, jer je dosta teško naći originalni filmski zapis iz recimo drevnog Egipta ili doba stvaranja kršćanstva, ali i oni maksimalno koriste ono što mnogobrojne svjetske arhive i muzeji nude i imaju. Sve da bi nama, gledateljima, što vjernije približili vrijeme, ličnosti, događaje, da bismo bili pametniji, obrazovaniji. Jedino, čini mi se, u Hrvatskoj baš ne polažemo puno u povijest, pa ni u sportsku. Samim time ni u obrazovanje. Posebno ne ako autori moraju 5 godina čekati na arhivsku građu HRT-a. Doduše, mi nismo tražili arhivu kako bismo recimo snimili dokumentarac o Matiji Ljubeku (iako bih i osobno to rado krenuo raditi), nego smo zatražili njegove snimke osvajanja olimpijskih medalja u Montrealu, baš kao i snimke čuvenih olimpijskih, svjetskih i europskih dosega hrvatskih sportaša iz prošlosti, jer ih mlade generacije nisu vidjele, a vjerojatno niti neće ako se ovakav odnos prema nacionalnom blagu nastavi.U takvome, pak, ozračju, možda je ona moja rečenica s početka malo čak i pregruba, možda je onda doista vijest da se počeo snimati dokumentarac, ili u slučaju filma o Kostelićima, da se počeo prikazivati u kinu na Lošinju.

Možda smo stvarno zabrazdili toliko nisko da nam je u sportu jedino postalo važno koliko je huligana policija pohapsila oko Poljuda ili jesu li ulovili maloumnike koji u tuđi auto ubace goruću baklju? Nadam se da nije.Nadam se da je ideja o pokretanju High 5 festivala sportskoga dokumentarnog filma nešto što će nam svima dokazati da znamo cijeniti film, dokument, sport i sportaša, jer kroz dokumentarac, pa ma kako možda i loš bio, sportaš ne može lagati, a niti jedan autor ne može zanijekati tu energiju, želju, volju, napor sportaša ili ozračje velikoga događaja. Baš zato mi je drago da je SPTV jedan od partnera festivala u Zadru, koji će uz margine filmova organizirati i prateće tribine, s temama ipak širim od filmskih ili sportskih. Nedavna konferencija o pripremi sportaša, održana na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu pokazala je da sve te teme, uz dobre moderatore i još bolje sudionike imaju slušatelje, a da ideje i poruke ipak padaju na plodno tlo. Danas, kad knjige postaju „suvišne“, a komunikacija nam se svodi na sms poruke, ili Twitter, priča o Ljubekovim zlatima, broncama tenisača ili već spomenute rukometne i skijaške priče postaju zanimljivije. Najlakše je, naime, sjesti u naslonjač i pogledati što se to događalo. Puno lakše nego uporno skupljati građu, snimati izjave ili snimati po lokacijama, montirati, uz to tražiti financije za sve to, promovirati svoj dokumentarac i na kraju sa zebnjom čekati reakciju publike. Kad je prije godinu i pol emitiran film „Tamara“ o najboljoj hrvatskoj i vjerojatno najboljoj europskoj stolnotenisačici, njezin trener (i glavni producent filma) Neven Cegnar je zaželio da film barem utječe na mladu gardu igračica u Hrvatskoj, da iz Tamarine priče nauče da se do uspjeha dolazi samo radom i trudom. Njemu se, sad znam, ostvarilo, barem s jednom igračicom. A nama svima s ovakvim odnosom prema dokumentu, prema sportu, prema istini?

Moglo bi vas zanimati...

  • Tjelovježba
    31/03/18 Tjelovježba

    Ministarstvo obrane je objavilo da će hrvatskim vojnicima kupiti sportsku opremu u vrijednosti od ok...

    Saznajte više
  • Svrha
    31/03/18 Svrha

    Ono između Joshue i Klička - e, to je bio boks! Prava profi makljaža. Ne bih ni u prvom redu volio s...

    Saznajte više