Koga briga
11/02/19

Koga briga

Od cijele ove splitske gungule i priče o nekoliko kretena koji tuku ljude po štekatima, mislim da je završnica bjelodana; nikad napadači neće biti osuđeni, a vjerojatno niti pronađeni. Baš kao i oni koji su crtali kukasti križ po poljudskoj travi. Takvo je ozračje u Lijepoj našoj. U Splitu i pojedini ljudi koji sjede u gradskom poglavarstvu imaju  napad budalaštva, pa za napad na Zvezdine vaterpoliste optužuju – vaterpoliste! Zemljo, otvori se!

Najsportskiji grad na svitu, u kojem sport nažalost umire nadzvučnom brzinom, a o tome nitko ne vodi brigu (!!??) ovih je dana dao i novoga čelnika Hrvatskog dizačkog saveza. To je bivši Bugarin i osvajač 2 olimpijske kolajne za Hrvatsku, Nikolaj Pešalov. Doista ne znam kakvi su sada odnosi u dizačkom sportu, ali sjećam se da su jedno vrijeme Pešalova na silu gurali iz dizanja utega. Ako je Pešalov doista bio sustavno guran van iz dizačkoga sporta, onda je moguće stanje takvo da će se sad, kad je predsjednik Saveza, početi osvećivati onima koji su ga gurali van. Ako. Ponavljam, cijela mi je priča pomalo nejasna, pa bolje da ne idem u neke raščlambe kako bi se „rat“ u vrhu Saveza mogao odraziti na njegov rad, a najvažnije – na sportaše. U godinama u kojima WADA, Svjetska antidopinška agencija i MOO, Međunarodni olimpijski odbor drže na oku baš dizače utega zbog iznimno velikog broja pozitivnih dopinških nalaza, tom sportu treba jedinstvo da bi preživio. Olimpijske igre traže prostora za neke nove sportove, pa jedva čekaju da se neki od postojećih sportova „posklizne“ i izleti s popisa, kao što se to skoro dogodilo hrvanju, ali su preživjeli. Dodatni „rat na mojem otoku“ hrvatsko bi dizanje zauvijek moglo izbaciti iz svih sportskih struktura, pa preporučam pamet u glavu. Druga je stvar je li Pešalov uopće spreman podnijeti predsjedničke obaveze, koje u spomenutom ozračju nipošto neće biti tek puko protokolarne. Trebat će mu jako puno samosvladavanja, ali i veza na važnim pozicijama ne bi li sport uz sve ove pritiske na dizanje utega u cjelini opstao.

Olimpizam je na prekretnici na kakvoj u svojoj povijesti još nije bio. Stvari se strelovito mijenjaju, veliki novac ulazi na sve strane u sport, a MOO nikako ne želi ostati po strani dok se novac dijeli. Upravo zato na program OI ulazi veliki broj sportova, dok istodobno ne izlaze neki drugi, no Pariz 2024. mogao bi biti početak kraja OI kakve ih znamo od 1896. Stvara se, dakako, otpor u „sigurnim“ sportovima, jer Bach inzistira na promjenama u broju natjecatelja (većinom svi moraju smanjivati kvote), izjednačavanju muških i ženskih kvota, pa čak i promjene disciplina (npr. atletska mješovita štafeta). Sportovi, a čitaj – sponzori, se prilagođavaju najmlađim generacijama, koje putem društvenih mreža sve uspješnije generiraju novac, pa se i pogoni u Lausannei moraju prilagoditi tome. Za sada Thomas Bach čvrsto odoljeva ideji uključenja e-sporta na program Igara, ali su mu u tome najbolji saveznici baš gejmeri koji su, po svemu sudeći, apsolutno nezaintresirani za odlazak na olimpijske igre. Niti imaju neku čvrstu organizaciju, niti mogu predvidjeti koja bi to igra bila popularna do Igara u Parizu, pa da je se stavi u program igara, a još manje im je jasno da u olimpijski program ne spadaju raznorazne pucačine, krv i odsjecanje glava, ruku ili nogu. Najsmješnije je kad Bach kaže kako se pripremio za razgovor o e-sportu, pokušavajući naučiti neke gejmerske pojmove, a onda mu mlađahni sugovornik s druge strane s gađenjem kaže da se tu ne radi o „njegovoj“ ligi, odnosno proizvodu, o njegovom poimanju svijeta i njegovim pojmovima. Dakle, e-sporta, unatoč lobiranju uglednih članova MOO-a izgleda ipak neće biti na programu OI.  No, uz primitivce s Rive, a koga je to uopće briga?

Moglo bi vas zanimati...