Kotač
02/03/20

Kotač

Iako bi normalnije bilo da sam startao štopericu i počeo odbrojavati, u ovom slučaju ipak mislim da trebam kupiti kalendare za idućih nekoliko godina. Stvarno bih volio da su krenule sekunde i minute, pa i sati dok se slično neće ponoviti širom Europe, a kamoli u Hrvatskoj, ali neće. Radi se o reakciji nogometaša, ali i vodstva Bayerna na natpise koje je grupica budala izvjesila potkraj utakmice protiv Hoffenheima. Nakon što je sudac odsvirao kratki prekid, nogometaši oba kluba su se nakon povratka na travnjak do kraja tekme dodavali i razgovarali, a vodstvo kluba je stalo uz prozvanog šefa Kramarićevog kluba i na taj su ga način podržali. No, hoće li to biti dovoljno? Hoće li se pokrenuti široka akcija spašavanja nogometa od budala na tribinama? Pomalo sam sumnjičav. Zato oni kalendari, a ne štoperica s početka, jer potrajat će, ako ikad ljudi u klubovima shvate i ako žele shvatiti da unatoč tome što se svaki sport igra zbog gledatelja, pa i iako klubovima vlasnici i navijači, da ne mogu ti isti omalovažavati, vrijeđati i napadati bilo koga. No, ako se desetljećima zatvaraju oči, posebno u Hrvatskoj, onda mi možda još kalendara zatreba. No, svakako odlučan, hrabar i normalan potez vodstva i igrača Bayerna.

Milijunti put ću ovo napisati - sport je ogledalo života, neki će čak i napisati da je znanost o sportu zapravo znanost o društvu. Slažem se. Baš zato i priču o Bayernovom čvrstom stavu treba naglašavati i ponavljati, poput papige ako treba, jer možda pređe u normalno svakodnevno ponašanje svakoga od nas na poslu, u tramvaju, pa u konačnici i na nogometnoj utakmici. Jer bismo, čak i poput velikih znanstvenika i iznimnih ljudi mogli o sportu imati pogrešan stav. Nedjeljom u dva sam od Igora Rudana, svjetski znanog znanstvenika čuo puno lijepih i pametnih stvari, ali sam također shvatio da i on sport doživljava kao usputnu alegoriju života. Ne zato jer želi, nego zato što mu to nije prioritet u životu, pa i on koristi kliše koji prati hrvatski sport - da je sport jedino nogomet, a da je Dinamo najbolji reprezent tog i takvog nogometa. Gospodin Rudan je, naime, želeći objasniti funkcioniranje znanosti i želeći pobuditi državu da više ulaže u znanost, usporedio baš hrvatsku znanost i Dinamo, ali nije rekao Dinamo, nego je rekao “sport”.

Njemu, Igoru Rudanu, oprostio sam iste sekunde, jer to jednostavno nije njegov obujam rada i znam da je na najjednostavniji način htio ljudima približiti probleme hrvatske znanosti i znanstvenika. Riječ je bila o njegovom shvaćanju sustava oko navodnog silnog državnog ulaganja u hrvatski sport i potom čak i lakoći odlaska u inozemstvo sportaša, uz velike svote. U isto vrijeme Rudana brine ne tako jednostavan put znanstvenika, iz čega i vi lakoćom iščitavate sportske zablude ovog sjajnog znanstvenog uma. No, ponavljam - opraštamo mu. Manje smijemo i možemo oprostiti ljudima koji u hrvatskom sportu djeluju svakodnevno, a koji moraju spriječiti da se takva fama stvara i dalje, uzaludno loveći u mutnom i povremeno iz čista mira napadajući kulturu koja je dosta toga počistila u svojem dvorištu i postavila kriterije koje je hrvatski sport dugo gurao pod tepih. No, oni to rade od prvih dana nove države, dok je istodobno prvobitna sportska struktura Lijepe naše naglaske većinom bacala na to tko ima pogrešno prezime. Zato je sad problem odraditi ozbiljniji pomak. No, primjetili ste, ipak se kreće prema boljem.

Nije neka tajna da ovaj vikend iza nas nije baš bio rezultatski idealan, ponegdje i zbog sve veće prisutnosti pritiska odluke da će se nešto odgoditi zbog opasnosti od zaraze, ali su me možda i baš zato obradovali strijelci na europskoj smotri u Poljskoj. Kad je bilo najvažnije - bili su najbolji. Biti najbolji u sportu ne znači nužno i biti prvi, nego biti na onoj razini koju si zamislio, najvišoj mogućoj u tom trenutku. To se u sportu ne postiže lako, posebno ne ako ove godine dio te streljačke ekspedicije očekuje još jedan vrhunac, u Tokiju. A tamo mislim da će biti čak dva, ako ne i tri razloga za veselje cijele Hrvatske. Recimo taj dečko, Petar Gorša. Doselio se u Zagorje s obitelji nedavno, baš zato da bi u miru, privatno i profesionalno, prošao cijeli put do Tokija, uključujući i ovo EP u Poljskoj. Podredio je svoj život tome, a to nije lako. I njemu bi, kao i svima oko njega, pasalo i da im mediji malo više vjeruju i daju više prostora, umjesto da većinom pišu o Realovoj pobjedi nad Barcelonom, ali znam da mu to nije prioritet.

Dakako, s ovime se opet vraćamo na početak i na utjecaj nogometa na sve, posebno na svijet koji sport ne prati kritičkim očima ili ga prati previše površno, poput Igora Rudana, pa mu usporedbe s normalnim životom bivaju ne baš uspješne. Taj je utjecaj toliki da neuki izjednačavaju sav sport s nogometom, ali i automatski prelijevaju negativnosti s nogometnih terena na sve sportske terene. E, tome treba naći lijeka, što je nemoguće preko noći ili samo s jednom utakmicom u kojoj se nogometaši 15-ak minuta samo dodaju i pričaju ne bi li budalama na tribini dokazali da su - budale.

Potrudimo li se, nije nemoguće i taj kotač pokrenuti.

JURA OZMEC

Moglo bi vas zanimati...

  • Djeca
    16/04/18 Djeca

    Zapjenili su nam se domaći političari kako bi ili ne bi progurali Istanbulsku konvenciju kroz Hrvats...

    Saznajte više
  • I na kraju
    13/01/20 I na kraju

    A taman sam se ponadao. Naime, imenovanje novoga državnoga tajnika za sport je činjenica koja nije

    Saznajte više