Kraj
17/12/18

Kraj

Neka me tuga svladala. Ne toliko da bih sad baš plakao, ali neka tuga proizašla iz profesionalnih navika. Naime, prije 31 godinu sam, pišući za „Studentski list“, 18. studenog 1987. napisao  članak o hokejašima „Medveščaka“. I tada su, potpomognuti građevinskim velikanom „Gortanom“ uzletjeli, digli se na visine na kojima nisu mogli biti bez pomoći sa strane...i nakon nekoliko se godina survali natrag na mjesto koje je nekako predodređeno sustavom koji u hrvatskom, ili čak i tada jugoslavenskom sportu vlada(o). Sad je ponovo tako. Bili su tamo gdje u hokeju doslovce samo najveći mogu biti, u KHL-u, no povratak u realnost bio je bolan. Odnosno jest bolan.  Da im EBEL liga nije izašla u susret i nije dopustila preregistarciju mnogih igrača iz drugih zagrebačkih klubova, ne bi ni završili ligu. To bi, jasno, donijelo probleme i EBEL-u, pa i tu leži dio odgovora zašto još mogu tamo igrati, no nevažno. Važno je da „Medvjedi“ iz vlastitog iskustva nisu zapravo naučili kako uzleti tog tipa završavaju, ili barem kako mogu završiti.

Zašto je tome tako? Zašto svako malo moramo svjedočiti traumama ne samo u hokeju na ledu, nego i u ostalim sportovima, klupskim šokovima? Dobro, nije posvuda isti model, ali se posvuda vidi osnova proizašla iz prelaska sa socijalističkog, SOFKA financiranja, na kvazi ili balkanski kaitalizam „zdrpi-što-možeš“ tipa – imamo novaca i sad ciljamo jako visoko, a onda odjednom nemamo novaca i rušimo se naglavačke (ali smo se u međuvremenu i mi malo „operjali“)... Doista je nevažno je li to novac iz sponzorskih izvora, gradskog proračuna, lokalne blagajne ili iz HOO-a. Negdje se skupi određeni broj ljudi koji pomisle da u tom trenutku mogu učiniti nemoguće i krenu. Nije čak stvar ni u samim klubovima ili sportovima, jer svjedočio sam i idejama da se iz zagreba pokrene Reli Dakar. Da, i biciklizam „Oko Hrvatske“ je sličnoga vijeka, već sad su ne sudu i ne zna se hoće li utrke uopće biti. Razlog? Zar morate pitati? Novac, dakako.

Nevažno je što ja mislim o takvim instant klubovima, projektima i uspjesima ili konačnim neuspjesima, puno je važnije kako javnost to na kraju doživi, ostaju li uopće uz klub. Uz to, nikako nije nevažno crpi li takav megaprojekt novac iz svih onih prije spomenutih blagajni za neke druge stvari, koje bi uz manji dio odvojenih sredstava možda (naglašavam: možda) mogli biti čak i uspješniji u svojim okvirima. Da ne idemo predaleko – govorimo o isključivo sportskim okvirima. Da me Damir Gojanović i dečki oko hokeja sad ne shvate krivo – ja sam doista za uspjeh Medveščaka, ali ovdje ne pišem samo o Medveščaku ili Ciboni ili Snježnoj kraljici ili, u konačnici, o Hajduku. Ne, ovdje pišem o hrvatskoj općoj pojavi, u kojoj ne gledam s velikom simpatijom na činjenicu da osim sponzorskoga novca veliki dio gradskih sredstava ili čak državnih odlazi na neosmišljena sportska događanja ili megalomanske ideje. U konačnici, pa i sam Gojanović je svjestan da je projekt njegova kluba zapravo ugušio hrvatske igrače, samim time i reprezentaciju. Bi li, uz to oko hokeja, možda neka klizačica bila bolja da je mogla koristiti dio leda, na kojem je vladao veliki Medveščak? Tisuće pitanja, znam, na koje nema pravoga odgovora, jer nije ni situacija crna i bijela.

Šteta je, svakako, napravljena. I sportu u cjelini i hokeju i „Medveščaku“, pa i osobno Gojanoviću i cijelom nizu ljudi koji su vezani uz klub. I gledateljima, koji su izgubili dragu igračku i nama, novinarima. A to je već velika šteta, kad se sve ovo zbroji. Naime, sve više se u svijetu sporta pojavljuju nekakvi privatni interesi, kojima je cilj npr. organizirati neki događaj, pozvati na njega vrhunske sportaše, sve to proodati televizijama, skupiti velike sponzorske novce i napuniti džepove. Nitko se ne pita u tom trenutku tko je stvorio te sportaše i treba li dio takvog „kolača“ vratiti u sport? Najžalosnije je što se to ne pitaju ni sportaši. Njima je sasvim normalno da netko, nevažno tko, plaća trenere, dvorane, stadione, toplu vodu i struju dok postaju olimpijski pobjednici, a kad postanu, onda smatraju da je sav zarađeni novac njihov. I kad su sportaši u pitanju, još to i mogu razumjeti, ali kad su ti novi kvazi organizatori u pitanju, onda sam strogo protiv. Treba im se hitno stati na kraj, uvesti  reda, slično kako to već funkcionira u svijetu nogometa.

No, da sad ne širim temu, o tome ćemo iduće godine. Neka vam bude sretna i vesela, sa što manje ovih stvari koje nas smetaju!

Moglo bi vas zanimati...

  • Breaking
    02/04/19 Breaking

    Prošle sam godine komentirao jedno natjecanje u stolnom tenisu u Varaždinu. Sukomentator, Gor...

    Saznajte više
  • Pozitiva
    31/03/18 Pozitiva

    Stvarno mi se čini da je nešto jaaako bolesno u ovoj državi. Ili trulo, rekao bi jedan znamen...

    Saznajte više