Kruha i igara

16/11/20

Kruha i igara

SAŽETAK

Ne znam kako je vama, ali mene je nogometna apatija Modrića i društva u Švedskoj,

Ne znam kako je vama, ali mene je nogometna apatija Modrića i društva u Švedskoj, plus jutarnja magla idućega dana baš deprimirala. Nije uopće stvar u porazu ili pobjedi, stvar je u pristupu i odnosu prema poslu koji radiš. Toga, jednostavno, u Solni nije bilo. Da su najbolje hrvatske košarkašice igrale protiv Latvije poslije nogometaša, možda bi mi malo popravile taj loš osjećaj. Iako su i one izgubile, jako, barem se nisu natjecale u tome tko će više lopti vratiti Livakoviću i tko će lošije dodati loptu. Da, dobro, košarkašice nemaju svojeg Livakovića, ali shvatitli ste poantu. No, prošlost ionako ne možemo vratiti, pa se posvetimo budućnosti.
Kad vas u sportu „peru“ depresija i apatija, jedna gora od druge, onda je teško naći nešto pozitivno o čemu bih pisao. Da se ne lažemo, teško je uopće naći ikakvu temu vezanu uz sport. Gotovo sve u sportu, baš svakom, danas ovisi o broju zaraženih, o mjerama, o odlukama pojedinih stožera, o otkazima, testiranjima, a najmanje o sportašima samima. Čudo da se negdje nešto uopće događa. Prvo što mi pada na pamet, ovako deprimiranom, jest stari Rim i njihove igre s gladijatorima. Kad je puku loše, pripremi mu borbe gladijatora i lavova, ili barem gladijatora jednih protiv drugih. To digne adrenalin naciji, postanu svjesni da bi život mogao biti i gori od trenutačno dostupnog. Postanu svjesni da bi, naime, u idućoj predstavi baš oni mogli gledati lavu u otvorene gladne ralje, pa se vrate kući i idućih mjesec dana ponovo su svi sretni i zadovoljni onime što imaju. Za svaki im slučaj glavešine osiguraju i dovoljno kruha, da nisu baš gladni i sve funkcionira. Dok ne prestane funkcionirati. No, kako je u današnje je doba ipak dosta teško organizirati dvoboje lavova protiv nenaoružanih ljudi, pa još i uz izravni televizijski
prijenos, vratimo se mi dobrom, starom sportu.

Valjda se nešto korjenito, nekakve promjene, događaju i s najboljim hrvatskim nogometašima, s njihovim trenerom, stručnim stožerom. Valjda se slične stvari jednostavno događaju u sportu, valjda sport jednostavno ne može bez tih mijena. Vjerojatno onda i ne bi bio sport, kad bi sve uvijek bilo isto. Svaki sport, ne samo nogomet. Za početak, ne bi ni kladionice postojale, sve bi se znalo unaprijed. Valjda nam je zato sport, takav kakav jest i zanimljiv. Već odavno smo svjesni
da je sport zapravo najbolji komprimirani prikaz života, život u malom i kratkom periodu, dugom onoliko koliko utakmica ili neko natjecanje traje. Dakle, sve je to dio života, ti silni usponi i padovi. No, nekima od nas trebaju junaci svakoga dana, svakoga sata, da nas drže iznad površine svakodnevnice, da nam budu svijetlo u dnu tunela, da se vežemo za njihove uspjehe, kad već ne možemo za vlastite. To su danas sportaši. Kad oni posustanu, kad padnu, kad su apatični, kad im ne ide, onda nas podsjete na nas same, a onda smo ljuti, nervozni, deprimirani, jer to ne želimo vidjeti od njih, naših junaka. I zato trebamo postati svjesni da su i sportaši isto samo ljudi, prepuni mana i dilema, podložni apatiji, lošem danu, nervozi. Poput nogometaša u Švedskoj u subotu navečer.

I, dakako, od njih, sportaša, tada trebamo naučiti da se i nakon teškog razdoblja treba naći motivacija za vratiti se, za ponovo trenirati, ponovo izaći na megdan čak i boljima od sebe, biti hrabar i otvoren. Ne sumnjam, naime, da će se to dogoditi. Možda ne odmah, možda ne ove zime, možda ne ni dogodine, ali dogodit će se.
Jer, kao što napisah – nije važna pobjeda ili poraz, važno je da to bude naš maksimum.

                                                                                                                                                                                                                       Jura Omec

Moglo bi vas zanimati...