Lino
31/03/18

Lino

Rukometaši su prošlh tjedana bili iznimno aktivni. Nakon rezultatskoga promašaja na svjetskom prvenstvu u Francuskoj sve se sprema za europsko prvenstvo u Hrvatskoj idućega siječnja. Dakako da su u savezu i te kako svjesni činjenice da organizacija prvenstva može biti idealna, ali na koncu ispadne neuspješna ako domaća momčad ne osvoji medalju. Sve se zato mora pripremiti za taj čin, za medalju. Zato traju tako dugi poslovi, razgovori, pregovori, duge pripreme. A većim su dijelom završene povratkom Line Červara u hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Lino, k’o Lino, na nastupnoj pressici je bio ja-pa-ja, klasičan, u dijelu o očekivanim rezultatima na europskome prvenstvu iduće godine čak neuobičajeno odmjeren, jedino na kraju pomalo preslobodan u obraćanju novinarima. Njemu to ipak nitko ne može zamjeriti. To je Lino Červar. On ima rezultat, ima karizmu. On se ne mjenja. Uvijek je bio takav. Nije imenovao svoje najbliže suradnike. Pametno, jer bi rasprava o njima umanjila njegovu važnost. Da, ipak je Lino na predstavljanju prvo nahranio svoj ego, a kasnije će na red, vjerojatno nekakvim priopćenjem, doći suradnici. Iako se oni manje-više znaju, neki se čak u Hrvatsku vraćaju zbog novih obaveza, nadam se samo da hranjenje Lininoga ega neće prerasti u čekanje Godota. Ne bi trebalo. Jer, iako se većina mojih kolegica i kolega kod citiranja pressice zadržala na izjavama Maga iz Umaga, nije nikako nevažno bilo poslušati i zapravo prvoga čovjeka hrvatskoga rukometa, Zorana Gobca. U onom dijelu monologa koji je posvetio svojim milsima o učenju i naukovanju Zoran Gobac se, siguran sam, malo posuo i sam pepelom po glavi. No, veliki su ljudi koji priznaju svoje pogreške, pa makar i kroz prebacivanje krivnje na “nas”, a izrijekom ipak na Ivana Balića i Petra Metličića. Ipak, njih dvojicu veliki Zoki i dalje vidi kao dijelove hrvatske rukometne obitelji. To je dobro. Premalo nas je, u svakome poslu, u svim porama hrvatskoga društva, da bismo se dijelili, tukli ili šikanirali.

Počinju završne pripreme za lokalne izbore. Iako nam ponekad čudno zvuči da u ataku na glasače političari vrlo rijetko koriste sport kao poveznicu spajanja, ponekad bih radije da neki uoće ne znaju što je sport i da ne znaju da postoji. Još gore, neki grade svoje poltičke ambicije na potpunim glupostima, pa na kraju i izazivanju nereda na sportskim terenima. Jedan takav prošloga tjedna izjavi mrtav hladan na javnoj dalekovidnici da se u zakonu, pazite sad - ne bi trebao izjednačavati navijač koji zapali baklju na tribini ali ju na tribini i ugasi i najvijač koji tu baklju s tribine upaljenu baci na teren. Ponavljam, njemu je huligan koji zapali baklju na tribini i ugasi baklju na tribini pozitivac, a onaj koji baci baklju u teren je lagani negativac. Mali, ne veliki. To je doslovce isto kao da kaže da se ne smije ubojstvom smatrati ako čovjek kod kuće nožem ubije pola svoje obitelji, nego samo ako taj isti izađe na ulicu i tamo ubije nekoga s tim kućnim nožem…

Koliko još treba objašnjavti takvima, koji su zalutali ne samo u politiku, nego prvenstveno u život, da je paljenje baklji zabranjeno? Točka. Zabranjeno. Kao i ubojstvo, uostalom. Zab-ra-nje-no! Bilo gdje, na tribini ili na terenu, u kuhinji ili na ulici. Nema ubojstva, nema baklji, nigdje! Traženje alibija prema mjestu gdje se baklja gasi je abnormalno, namjerno krivo usmjereno i vrlo, vrlo opasno! Baklja, roditelji - poslušajte, baklja razvija temperaturu od 1300 stupnjeva. 1300!!! To ubija. Trenutačno. Ili osakaćuje, osljepljuje, radi teške zdravstvene probleme. A spomenuti zastupnik nek si ju ugasi bilo gdje na svojem tijelu, ako ga to veseli toliko. Imam jedan prijedlog o nekim dijelovima tijela, ali ne bih sad o tome… Volio bih čuti njegovo mišljenje o bakljama nakon tog herojskog čina. I o tome gdje se pale ili gase.

No, nije sve tako crno. Predivno ozračje na bazenu u Vukovaru, prije, za vrijeme i poslije vaterpolske utakmice Hrvatska-Francuska. Vukovar je napokon stavljen na međunarodnu sportsku kartu Hrvatske. Odlična ideja, odlična provedba, u konačnici i rutinirana pobjeda Hrvatske. Malo ću biti zločest - iako je Hrvatska 3 puta bolja od Francuske, čini mi se da bi bilo gdje drugdje imali problema s Francuzima. Razlog je, dakako, onaj starohrvatski “lako ćemo” pristup. U Vukovaru su, izgleda, proradili neki drugi impulsi igrača, pa su Francusku doslovce “sahranili”. No, na tome se ne smije stati. Širenje sporta u Vukovaru, u Slavoniji, kroz manja mjesta širom Hrvatske, je prioritet. Šteta, doista šteta što se Hrvatski atletski savez odlučio graditi samo 6 pruga na atletskoj stazi u Vukovaru, pa Vukovarci nikad neće vidjeti vrhunske atletske seniore, ali jesen im možda dovede mlađe atletske kategorije, da i na stazi koja se počinje graditi ugoste međunarodnu konkurenciju. Neka se takav duh samo širi Lijepom našom.

Moglo bi vas zanimati...