Meridijani i paralele
31/03/18

Meridijani i paralele

Gotove su Zimske olimpijske igre. Na početku, prije 2 tjedna sam rekao da treba vjerovati u mlade ljude koji su otišli u hrvatskim trenirkama

i u njihove rezultate u budućnosti, da je dobro da ih imamo 20 u čak 4 sporta. Dobro, nastupilo ih je zapravo 18, zbog ozljeda, ali u startu ih je bilo dvadeset. Možda sam danas, nakon Pjongčanga, malo modificirao mišljenje. Za početak, čini mi se da se ozbiljno treba pozabaviti odlukom po kojoj putnike-sportaše predlažu, odnosno potvrđuju samo nacionalni sportski savezi. Mislim da ipak treba biti kao i na ljetnim igrama – najvažniji kriterij treba biti procjena mogućeg rezultata, uspjeha i snage svakog pojedinog sportaša ili momčadi, bez obzira na norme ili želje. Logično je, naime, da će savezi, a savezi su ljudi, predlagati i poneke eksperimente, sve kako bi iskoristili tuđi novac za svoje ciljeve ili da jednostavno budu na olimpijskim igrama. To lijepo izgleda u sportskoj biografiji, a dobro je i za imidž među prijateljima, „bio sam na olimpijskim igrama…“, ali nije zdravo za sportske blagajne. Konkretno, u Hrvatskoj za jednu jedinu blagajnu. Znam, čujem vas – tko sam ja da uskraćujem pravo sportašu da bude olimpijac? Posebno ako je postigao potrebnu normu, iako su neki i bez norme otputovali u Koreju, ali nije bitno. Slažem se, no ako takve procjene radimo za nazovimo ih „ljetne“ sportaše, čemu onda imamo druge kriterije za „zimske“? Ispada da kriterija zapravo uopće nemamo. Ponavljam, ako se iz iste blagajne financiraju, mislim da trebaju imati jednake uvjete i jednake kriterije. Naime, čak i s takvim kriterijima bismo bili sretni što nam i zimski sportaši dobijaju na vrijednosti i kvaliteti, jer to je očito. Ne bi ih bilo 20 i vjerojatno ne u 4 sporta, ali bismo u Hrvatskoj Igre ionako pratili istim manjim ili većim intenzitetom, znajući da Hrvata ionako na postoljima neće biti. 
Baš kao što postajemo svjesni da nam košarka, muška, rapidno tone. Izgubiti od Rumunjske usred Zadra je ravno šoku kao da hrvatski bob uđe u borbu za olimpijske medalje. Dakle, zvuči jednostavno nemoguće. No, dok nas bobisti sigurno neće tako šokirati, nikada, košarkaši su nam to, predvođeni izbornikom Skelinom, priuštili. Izgubili su se? Krivo izračunali? Nisu pogodili simbiozu u ekipi? Vjerujem da su dubioze iz prošlih godina vjerojatno ostavile teške rane na hrvatskoj košarci, no trenutačnim kadroviranjem i biranjem igrača nije da smo baš jako sretni i nije da imamo ikakve uspjehe. A, ruku na srce, pa i u tim i takvim dubiozama hrvatska je reprezentacija igrom izborila velika natjecanja, dala nam čak nade da možemo i do nekih medalja. Ovo su, osim NBA majstora, isti igrači, ali nije isti trener. To je jedina razlika. Sad, ili će se stvari hitno mijenjati ili će nam svi oni, zajedno s vodstvom saveza morati objasniti o čemu se radi. Zašto je Hrvatska tako nemoćna? Bez obzira na rezultat protiv Nizozemske, činjenica je da je Rumunjska pobjedila Hrvatsku usred Zadra. Treba li bolje potvrde hrvatske nemoći? Inače, samo kao mala digresija - čak je i hrvatski bob bolji od rumunjskog….
Led i hladnoća su prisilili nogometne djelatnike da odgode utakmice domaće lige, a koliko vidim zamrzava se i status predsjednika HNS-a, ali moram priznati da mi je za oko zapela vijest pristigla iz mađarskog Gyora. Tamo su naši strijelci osvojili dvije medalje na Europskom prvenstvu. Petar Gorša osvojio je obje, pojedinačno broncu zračnom puškom, te momčadsko srebro, također zračnom puškom, zajedno s Marinom Čerinom i Miranom Maričićem. Kad uz te dvije medalje stavimo i srebro Barbare Matić na džudaškom Grand Slamu u Duesseldorfu, onda i ovoga tjedna možemo nastaviti našu priču o uspješnim hrvatskim sportašima na svim svjetskim paralelama i meridijanima.

Moglo bi vas zanimati...