Mićo
31/03/18

Mićo

Prednost bloga je ta da je on sukus nekog unutarnjeg razmišljanja, stanja, osjećaja. Upravo zato danas mi se tema nametnula jednostavno sama po sebi. Bio sam na proslavi HRT-a, 90 godina televizije i 60 godina radija, a na nju sam došao prvenstveno zato da istinski čestitam Mići Dušanoviću na nagradi za životno djelo, pa da uz to vidim i neke drage ljude. Ipak je HRT i moja kuća.
Ne znam baš tko je točno radio filmić o Mići, koji je prikazan na svečanosti u Lisinskom i onaj kraći u Dnevniku, no djelomično su „skinuli“ Miću, onakvog kakvog ga i ja poznajem. Vedrog zaljubljenika u sport, koji je, kao i ja, dobio priliku raditi baš ono što najviše na svijetu voli, biti sportski novinar. Nije ovo sad neka moja posveta Mići, ne namjeravam sebe ni vas opterećivati nekakvim podacima, jer svatko od vas ima neko svoje mišljenje o njemu, ionako. Mislim da je on jedini moj kolega kojega gledatelji ili izrazito vole, ili izrazito ne. Dakako, usuđujem se procijeniti da je onih prvih ipak puno više. Mićo je, kad smo već kod toga, vjerojatno najzaslužniji za to da sam 1987., nakon zagrebačke Univerzijade pozvan na TV Zagreb, u preslavnu i visokoprofesionalnu sportsku redakciju. Dakako, nisam ga potkupio, nismo u istoj stranci, niti smo u rodu (kao što se danas traže pretpostavke za posao), nego me procjenjivao „na terenu“ i procijenio da bih mogao proći. Nisam, nikako nisam bio jedini kojeg je Mićo „propustio“ kroz prste, ali mnogi su nakon njegovog drila jednostavno odustali. Ne zato jer je on zahtjevao dizanje u 6 ujutro, trčanje na Sljeme i natrag i potom još 250 sklekova, nego zato jer je u svojem pristupu poslu doista zračio onim što je i sam izjavio u spomenutim filmićima: ne gledaj u tuđi tanjur, radi najbolje što znaš. Da je barem takvih u Hrvatskoj danas više. Korekcija, da barem takvih u Hrvatskoj ima na položajima na kojima se donose odluke!

Nemam pojma hoće li se sasvim odreći TV ekrana i komentiranja, nismo baš podrobno razgovarali o tome, ali znam da bi bilo šteta. Dobro bi bilo da ga HRT i sad, kad zapravo već jest penzioner (službeno ima još 2 mjeseca do mirovine), angažira da odradi poneki Davis kup, vaterpolski finale, odbojkašku poslasticu i nakon OI na kojima će „nastupiti“ kao penzić. Poznavajući njega, na drugim kanalima vjerojatno ne bi ni radio, pa čak ni da ga pozovem na SPTV. Takav je Mićo, HRT od prvog do zadnjeg dana, pa i u penziji. Zadržavam si pravo da ga, unatoč njegovoj mentorskoj ulozi prema meni, nakon toliko godina smatram i zovem prijateljem, ali zadržavam si pravo i da ga seciram i analiziram, svaki njegov prijenos koji čujem, kad god se vidimo. Baš kao što to on jednostavnim načinom radi meni. Već 29 godina! I radio bi on to i novajlijama na HRT-u, kad bi oni shvaćali što im ovaj čarobnjak osjećaja za mjeru i sportska dostignuća ima za reći. Ovako ga, sasvim očito, ni ne slušaju. To je jednostavno zaključiti slušajući mnoge od njih kako se probijaju kroz televizijske decibele s mukom, koju bi im, ako imaju dara, Mićo otklonio u 2 ili 3 mjeseca praćenja njegovih savjeta.

Ima jedna stvar koja mi je kod Miće iznimno draga. Nema dlake na jeziku i svakome će reći što ga ide. Takav je bio i za vrijeme uređivanja programa „Za slobodu“, takav je bio i kao šef redakcije, kao urednik nekolicine velikih projekata koje sam s njim kao šefom radio, a takav je i danas. No, zapanjujuće, iako vas čovjek secira i razapinje, ponekad vrlo grdo, nikad nemate osjećaj niže vrijednosti, da je to napad ili ljubomora. Uvijek je to s mjerom, uvijek se osjećate bolje, potpunije, spremnije za idući zadatak. Genije! Kad se usidri u svoju kuhinjicu u vikendici u Zagorju, uživa kuhati ljudima koje bi pozvao na druženje uz dobru papicu. E, to je kuhar s kojim bih se volio naći i na pustom otoku. Imali bismo dovoljno tema za pričati najmanje 26 godina, a sumnjam da bih izgubio i grama težine na svojoj savršenoj figuri, pa makar na otoku bili samo kokosi...toliko je dobar u kuhinji. Jedino što kod njega uopće ne razumijem jest kako može jesti toliko ljutu hranu da se, po stupnju ljutoga koje je pojeo, njegov lik vjerojatno slavi širom svijeta, od Atlante do Osake (bio sam s njim, vjerujte mi), a usmena predanja kolega s HRT-a ni dan danas ne zaobilaze njegove podvige s paprikama koje kad ih samo unesete u prostoriju - najčešće zastori padaju s prozora. 

I zato, Mićo, znam da si dobio nagradu koja ti puno znači i znam da si je zaslužio. Naravno, očekujem poziv u Zagorje, ali molim te, ostavi ljute začine sa strane....ja donosim pivo...

Moglo bi vas zanimati...